labinhardcore.com | Forum | Labinhardcore Forum

by **[MorgotH]** » Wed Apr 16, 2008 7:46 pm

evo odluÄio sam otvoriti svoj kutak za svoje priÄe...
koje takoÄ‘er moÅ¾ete Äitat na mom blogu ( to Å¡ta imam blog ne znaÄi da sam emo :shy: ) :
http://www.darktimes.bloger.hr/

evo jedne nove priÄe koju sam zavrÅ¡io pred par dana, i koja naÅ¾alost joÅ¡ uvijek nema ime...
ah, hebi ga :(
nadam se da ce mi sinut koja ideja za naslov, a do tada uÅ¾ivajte

http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_19gmc6w9qq

2.travanj xxxx.

Written by â€“ Toni JuriÄiÄ‡

...

ViÅ¡e je godina proÅ¡lo od kad je moje tijelo napala misteriozna i medicini nepoznata bolest. Bolest koja se joÅ¡ misterioznije povukla ostavljajuÄ‡i me potpuno zdravog, bez ikakvog hendikepa. LijeÄnici nisu znali Å¡to mi je, nigdje nisu Äitali o toj bolesti a kamoli znali kako je lijeÄiti. Ja sam prvi sluÄaj, a oÄito i jedini jer nakon mene nitko nije bio pogoÄ‘en tom boleÅ¡Ä‡u. Barem zasada.

Kad bi me upitali, kada je bolest zarila svoje kandÅ¾e u mene, nebih znao odgovoriti. Godinama prije sam osjeÄ‡ao slabinu, fiziÄku i mentalnu. Svakog sam se dana , tokom mnogih godina , osjeÄ‡ao sve slabije i slabije. Ignorirao sam tu bol, vjerovavÅ¡i da je ona uzrok moje maÅ¡te. Ignorirao sam je sve, dok do tog uÅ¾arenog ljetnog dana, kad mi se pred oÄima svijet poÄeo vrtit te izgubio ravnoteÅ¾u i kontrolu nad svojim tijelom.

Kasnije sam se probudio u nekoj jadnoj bolnici gdje sam proveo mjesece i mjesece svoga Å¾ivota, gdje su lijeÄnici uporno pokuÅ¡avali shvatiti kakva me to bolest snaÅ¡la te bezuspjeÅ¡no pokuÅ¡avali pronaÄ‡i lijek za to. Ipak, tema ove ispovijesti nije moja bolest i borba s njom, veÄ‡ o jednom zastraÅ¡ujuÄ‡em dogaÄ‘aju kojem sam svjedoÄio godinama prije i koji me ponekad goni u noÄ‡nim morama, nedopuÅ¡tajuÄ‡i da ga zaboravim. Ni to nije razlog zaÅ¡to sam zapoÄeo ovu ispovijest, ovog kiÅ¡nog dana u mjesecu travnju. Jutros, dok je sunce joÅ¡ izlazilo i sjalo, a nebo nije nagovjeÅ¡talo hladnu kiÅ¡u vidio sam neÅ¡to Å¡to je natjeralo moje kosti u drhtanje i prisjetilo me na onu uÅ¾asnu noÄ‡ u bolnici. Najbolje bi bilo da krenem ispoÄetka.

Od malih sam se nogu zanimao za knjige. JoÅ¡ kao mali djeÄak, dok su se moji vrÅ¡njaci vani igrali, ja sam zadubljeno gledao u staru knjigu i Äitao o avanturama hrabroga Robinsona. S godinama, moje zanimanje za knjige je raslo i raslo. PoÄeo sam Äitati â€žteÅ¾e knjige â€ž ( kako ih je nazivao moj otac ) poput Dostojevskog ili Tolstoja. S odprilike petnajstak godina poÄeo sam se zanimati za â€žcrne knjigeâ€œ ( tako bi ih obiÄivala nazivat moja majka ) poput Edgara Allana Poa, koji me totalno zaÄarao svojim grotesknim priÄama o crnom maÄku, crvenoj smrti, te pjesmom o podmuklom gavranu s Å¾ala hadske noÄ‡i. Gospodin Poe je u meni probudio zanimanje za mistiku i okultno. PoÄeo sam sakupljati raznorazne okultne knjige, istovremeno ih sakrivajuÄ‡i od svojih roditelja, poboÅ¾nih krÅ¡Ä‡ana, koji bi me najvjerojatnije razbaÅ¡tinili kad bi saznali kakve se boguhulne knjige nalaze u njihovoj kuÄ‡i. Mogao bi Äak reÄi da su, na nekakav meni Äudan i nepoznat naÄin, mogli osjetiti prisutnost tih knjiga koje su, moram priznati, zraÄile nekom sjenovitom ali primamljivom aurom.

NoÄ‡i i noÄ‡i sam proveo ÄitajuÄ‡i i prouÄavajuci ih. Znate kako kaÅ¾u, mladost ludost. S oko dvadesetak godina napustila me Å¾elja za takvim knjigama, te sam ih spremio na tavan gdje sada sluÅ¾e da skupljaju praÅ¡inu. Ipak moje zanimanje za time nije potpuno nestalo. PoÅ¡to sam veliki ljubitelj umjetnosti ( ljubav prema umjetnosti naslijedio sam od oca ) i grotesknosti otvorio sam vlastitu galeriju gdje sam izlagao raznorazne Äudnovate slike joÅ¡ Äudnovatnijih autora. Nerijetko su se u toj galeriji pronaÅ¡le i moje slike, koje sam naslikao pod jakim utjecajem opijuma.

Galerija se nalazila na zlu glasu zahvaljujuÄ‡i protestima crkve zbog bogohulnih motiva na slikama, ali zato ju je i jako dobro posjeÄ‡ivao ostatak normalnog puka kojeg je zanimalo oko Äega se to diÅ¾e praÅ¡ina. Na toj galeriji sam se popriliÄno obogatio i zaradio enormne koliÄine novaca i ugleda. Ipak, moju galeriju i njezino voÄ‘enje ostavio sam po strani te je prepustio jednom niskom Ä‡elavom gospodinu nakon Å¡to sam se jednog uÅ¾eglog dana usred ljeta sruÅ¡io u njoj. Kad se Äulo za moju nesreÄ‡u, zli popovski jezici poÄeli su propovijedati kako me snaÅ¡la boÅ¾ja kazna zbog objavljivanja tih greÅ¡nih slika koje su crtane pod kontrolom samog Lucifera. I tako je moj ugled bio skoro pa potpuno uniÅ¡ten, a ja s ono malo novca Å¡to mi je ostalo zavrÅ¡io u nekoj sirotinjskoj bolnici dok je mojoj galeriji prijetilo zatvaranje zbog rijetkih posjeta od glupog straha ljudi da slike Å¡ire bolesti i proklestva. Moje miÅ¡ljenje o loÅ¡oj posjeÄ‡enost je zbog loÅ¡eg voÄ‘enja posla. Dok je moje dijete propadalo, tako sam i ja venuo u bolnici izjeden misterioznom boleÅ¡Ä‡u. Neprestane glavobolje, povraÄ‡anje, slabina, jedva stajanje na nogama je postala moja svakodnevnica, a to vam s vremenom dosadi.

Jednostavno vam dosadi, kad tu bol neprestano trpite mjesece i mjesece, kad noÄ‡ima ne moÅ¾ete spavate od nje. Onda pokuÅ¡ate olakÅ¡ati tu bol oduzimajuÄ‡i si Å¾ivot, razrezujuÄ‡i svoje vene i gledajuÄ‡i kako iz vaÅ¡e ruke Å¡ikaju posljednji trenutci vaÅ¡eg jadnoga Å¾ivota. Sva me ta scena podsjetila na razne neshvaÄ‡ene umjetnike koji su si oduzeli Å¾ivot ili ga proveli potpuno uniÅ¡tavajuÄ‡i svoje tijelo i duh.

PokuÅ¡aj oduzimanja Å¾ivota, bio je neuspjeÅ¡an. Neznam dali bi se zbog toga trebao radovati ili plakati od tuge Å¡to sam joÅ¡ Å¾iv. Na moju â€žsreÄ‡uâ€œ lijeÄnici su doÅ¡li u krivo vrijeme i vidjeli kako me napuÅ¡ta posljednja kap Å¾ivota. Pohitali su prema meni, odveli me na operacijski stol gdje su me zakrpali i spasili. Tog trenutka sam zbilja zaÅ¾elio da sam uspio u svom naumu, jer bol koju sam osjeÄ‡ao dok su me spaÅ¡avali je bila neizdrÅ¾iva, te da sam imao barem malo snage u svojem tijelu, preoteo bi noÅ¾ kojeg bi zabio ravno u svoje srce da konaÄo mogu poÄivati u miru.

Od tog dana stalno su me imali na oku. Iz sobe su odnijeli svaki predmet koji bi mi mogao koristit kao alat da iÅ¡Äupam Å¾ivot iz svog tijela kojem su ionako dani veÄ‡ odbrojani. Dani od onog dana mog bezuspjeÅ¡nog pokuÅ¡aja samoubojstva su prolazili brzo. VeÄ‡inu vremena mislio sam o tome kako da oduzmem svoj Å¾ivot ili sanjareÄ‡i o raznim ljepoticama sumnjivog morala koje sam upoznao na raznim galerijama . Ti snovi su jedino Å¡to me drÅ¾alo na Å¾ivotu, Äemu sam se htio vratit. Znao sam da ce biti sve po starom , samo da izaÄ‘em iz ove smrdljive bolnice.

Moja tijesna soba zaudarala je po nesnosivom mirisu na kojeg se ( morate ) privknut. Zidovi su bili prljavi i Å¾uÄ‡kaste boje. VjeÄno zamagljeni prozori na koje su bile navuÄene rastrgane zavjese zakrivali su vanjski svijet . Bio sam sam u sobi, makar se u njoj nalazio joÅ¡ jedan prazan krevet na suprotno od mojeg. Godila mi je samoÄ‡a jer nisam previÅ¡e druÅ¾eljubljiva osoba, te nisam imao Å¾ivaca ni snage da joÅ¡ nekoga trpim u ovoj ionako tijesnoj bolniÄkoj sobici.
Krevet je zjapio prazan sve dok u bolnicu nije doÅ¡la malena djevojÄica koja je bolovala od neke neizljeÄive smrtonosne bolesti Äijeg se imena nikako ne mogu sjetiti.

Na njezinom licu, jasno se moglo vidjeti da je bolest uÄinila svoje. Njezina rijetka duga kosa bila je zagasite plave boje. Ispod njezinih smeÄ‘ih oÄiju nalazili su se ogromni podoÄnjaci, a njene malene usne bile su ispucane. Pogledom na njezino krhko tijelo stekao sam osjeÄ‡aj da se jadnica jedva drÅ¾ala na nogama. Ipak u tom slabom tijelu nalazila se nekakva Äudna hrabrost i borbenost koju nisam godinama vidio. TvrÄ‘a od kamena i bolesti koja ju je snaÅ¡la.

DoÅ¡la je s majkom i ocem. Po njihovom izgledu zakljuÄih da su siromaÅ¡ni i da oÄito jedva spajaju kraj s krajem. Otac je bio nekakav radnik u polju, sav uprljan po licu, a ruke su mu bile crne poput ugljena. Njezina mati bila je prekrana mlada Å¾ena, obuÄena i prljavu i polurastrganu haljinu i velikih suznih oÄiju koje ne mogu vjerovati da se njihov anÄ‘eo sprema napustiti zemlju. Kad su uÅ¡li u sobu, toplo su me pozdravili, kao da me znaju oduvijek. Ja sam mrgodno ozdravio i okrenuo glavu na drugu stranu da ih ne gledam. Tu sumornu atmosferu razbijala je samo optimizam malene curice koja je ohrabljivala svoje uplakane roditelje. Kakav je to sad svijet postao ,da dijete mora ohrabljivati roditelje koji plaÄu poput male djece ? Roditelji su se zadrÅ¾ali viÅ¡e od desetak minuta. Minute koje su trajale poput vjeÄnosti. Nisam mogao vjerovati kad su napustili sobu. Mislio sam da ce ostati ondje zauvijek.

Nakon odlaska, malena je briznula u plaÄ. Nije to bio plaÄ kojim obiÄno plaÄu djeca, onaj uÅ¾asan Å¾ivcirajuci plaÄ koji vam pili Å¾ivce. Bio je to tih plaÄ. Jedva Äujan, ali ipak jaÄi od normalnog plaÄa. Dugo je tako plakala, a ja sam je dugo ignorirao, bezuspjeÅ¡no pokuÅ¡avajuÄ‡i zaspati. Sve dok mi nije prekipjelo. Dignuo sam se s kreveta i htio se razderati na nju. U trenutku kad je prva psovka trebala iziÄ‡, ona me pogledala svojim melankoliÄnim oÄima, koje bi rastopile i najhladnije srce. Jednostavno nisam se mogao derati na nju. InaÄe me nije bilo briga za ostale, rekao bih im sve u lice, ali to nije bio isti sluÄaj s ovom djevojÄicom. Umjesto psovke, iziÅ¡le su rijeÄi, za koje sam mislio da nikad neÄ‡e iziÄ‡. RijeÄi utjehe. Nakon par sati tjeÅ¡enja, na njezinom bolesnom licu ponovno se rodio osmijeh, a u meni je zavladala nekakva toplina. Neznam zaÅ¡to, ali taj trenutak nikako ne mogu zaboraviti i upravo on me grije kada mi je najteÅ¾e. Do kraja dana, ja i djevojÄica smo postali, kako se to ono kaÅ¾e, prijatelji.

Dani su prolazili , naÅ¡e se bolesti i dalje nisu povukle. Moja nije napredovala, a bolest od malene je napredovala potpuno uniÅ¡tavajuÄ‡i njezino krhko tijelo, ali zato nije slomila njezin duh koji je poput kamena na buri. Potpuno neslomljiv. I dan danas se pitam kako netko tako maleni, netko tko je poÅ¾ivio tako malo ljeta moÅ¾e imati tako Ävrst duh. Vrijeme je prolazilo brÅ¾e nego obiÄno, kad sam bio sam u sobi. Malena je ubijala vrijeme priÄajuci razne anegdote iz svojeg Å¾ivota, te opisivajuÄ‡i farmu na kojoj Å¾ivi. ÄŒesto bi mene upitala o mojim dogaÄ‘ajima iz djetinjstva. Iz nekog razloga, kad bi me to upitala, nekakva omÄa bi stegnula moje srce. MoÅ¾da zato jer sam svoje djetinjstvo potroÅ¡io Äitajuci knjige, a ne zabavljajuÄ‡i se vani na suncu i zelenoj travi s svojim vrÅ¡njacima. Mislio sam joj priÄat o svojem â€žneurednomâ€œ Å¾ivotu, ali na kraju sam odluÄio da to ipak nisu teme koje se priÄaju maloj djeci.

Kad bih je upitao o obitelji, uvijek bi zaÅ¡utila i pokuÅ¡ala promjeniti temu. Nisam previÅ¡e tup, da ne mogu shvatiti da doma ne ide previÅ¡e dobro. Ipak nakon jednog posjeta njezinih roditelje, slomila se te ispriÄala o njezinoj obitelji koja nije bila takva bauk kao Å¡to sam ja pretpostavljao. Nije voljela govoriti i obitelji, jer je mislila da Ä‡e joj se djeca iz sela ( i ja ) rugati radi toga Å¡ta je siromaÅ¡na. Jedva su spajali kraj s krajem. Otac je mukotrpno radio po cijele dane dok je majka morala obavljati razne poslove oko farme. Mogao bi napisati stranice i stranice o njezinom Å¾ivotu, ali to nije tema ova pripovijesti. Ipak moram priznati da je Å¾ivjela teÅ¡kim Å¾ivotom. Koliko god im Å¾ivot bio teÅ¾ak, barem su imali jedno drugo.

Jednog dana, nekom Äudnom sluÄajnoÅ¡Ä‡u ostao sam nasamo u sobi s njezinim ocem. Bio je to vrlo poÅ¡ten Äovjek. To se jasno moglo vidjeti u njegovim oÄimo ,a boja glasa odavala je tugu koja ga muÄi zbog nesretne sudbine koju je zadesila njegovu kÄ‡erku. Dosta smo vremena proveli govoreÄ‡i, ja laÅ¾uci o svom Å¾ivotu ( sumnjam da bi mu se svidio moj naÄin Å¾ivota ) a on o mjestima koje je posjetio ploveÄ‡i po svijetu, te kako se ipak nakon bezbrojnih putovanja skrasio na farmi s Å¾enom i novoroÄ‘enim dijetetom. Duboko je uzdahnuo i proÅ¡aptao da bi uÄinio sve za svoju kÄ‡erku. ÄŒak i umro za nju. Njegove rijeÄi su me duboko ganule i proganjale noÄ‡ima. Od tog susreta, nisam mogao zaspati. Provodio sam noÄ‡i mozgajuÄ‡i o tome Å¡to da uÄinim i pomognem spasiti njegovu kÄ‡erku. Sigurno bi je spasili da je u boljoj bolnici. Igrom sluÄaja, moje misli su odlutale na davno zaboravljene knjige koje veÄ‡ godinama skupljaju praÅ¡inu na tavanu. Knjige stare i rijetke, koje vrijede dosta novaca. Pomislio sam da bi ih bilo dobro prodat i stime spasiti malu. To je bio kljuÄ, stare zaboravljene knjige, koje mi ne vrijede niÅ¡ta, mogu spasiti Å¾ivot koji vrijedi puno viÅ¡e. Te sam veÄeri zaspao i po prvi put u dugo vremena bio ponosan na sebe.

Njezini roditelji su se pojavili drugi tjedan i bili su oduÅ¡evljeni mojom idejom. Svo troje su zaplakali, sada od sreÄ‡e a ne od tuge. Ocu sam dao kljuÄ svoje vile, te mu objasnio gdje se Å¡ta nalazi i koliko vrijedi. MoÅ¾da je bilo malo naivno od mene Å¡to povjeravam kljuÄeve popriliÄno nepoznatoj osobi, ali imao sam dobar osjeÄ‡aj da me neÄ‡e prevariti i da je moj kljuÄ u sigurnim rukama. ÄŒim sam mu sve objasnio, izjurio je iz bolnice brzinom munje. Moglo ga se vidjeti s prozora kako spretno izbjegava sve prepreke koje su mu bile na putu ( doktori i oni dosadni starci ). Majka i kÄ‡i su skandirali njegovo ime sve dok im se nije izgubio s vidika. Sobom je zavladalo vedro raspoloÅ¾enje, koje je potisnulo s trona onu melankoliÄnost koje je vladalo od kad sam ja doÅ¡ao. ÄŒak je i soba izgledala puno vedrije nego prije.

NaÅ¾alost, otac se vratio drugi dan s loÅ¡im vijestima. Pri samom pogledu na njegovo lice, moglo se vidjeti da je neÅ¡to iÅ¡lo krivim putem. Sjeo se na krevet i ispriÄao da knjiga viÅ¡e nema, da ih je sve moja mati pobacala iz razloga da su me one uklele i zarazile vraÅ¾jom boleÅ¡Ä‡u koja Ä‡e me odvuÄ‡i u samo Å¾drijelo pakla. Sobom je ponovno zavladala sumornost. Bio sam izuzetno bijesan. Najradije sam htio udariti nekoga ili neÅ¡to, ali sam se uspio kontrolirati svoj bijes. Sjetio sam se da sam sakrio jednu knjigu koja je Äak vrijedila najviÅ¡e, ali ne dovoljno da odplati operaciju malene. Ipak je vrijedila neÅ¡to, a za platiti ostatak nekako cu uspijeti pronaÄ‡i naÄin.

Njezin se otac zgrozio na to gdje sam sakrio knjigu. Nije mogao vjerovati da sam takav luÄ‘ak. Da Å¾ivot njegove kÄ‡erke nije bio u pitanju najvjerojatnije bi me otiÅ¡ao prijaviti policiji i ludnici. Neko je vrijeme proveo Å¡uteÄ‡i, a onda je proÅ¡aptao, tiho i jedva Äujno, kao da se srami, da se sloÅ¾e sa mojim planom . Ponovno je otiÅ¡ao u moju vilu. Ovoga puta puno nesigurnijim korakom znajuÄ‡i Å¡to bi se moglo dogoditi ako ga naÄ‘u s tom knjigom koju sam sakrio na mjesto gdje je nitko nebi mogao pronaÄi. Mjesto zbog kojeg bi me proglasili bolesnikom i zatvorili u ludnici do kraja ovozemaljskoga Å¾ivota. Upravo se te noÄ‡i dogodilo ono uÅ¾aÅ¡no. Ono Å¡to me i dalje ponekad progoni u noÄ‡nim morama, nedopuÅ¡tajuÄ‡i mi da spavam veÄ‡ da provedem noÄ‡ prisjeÄ‡ajuci se one uÅ¾asne aveti.

Kad je otiÅ¡ao po moju vilu, noÄ‡ je veÄ‡ polako padala. Hipnotizirano sam gledao kako sunce zalazi oduzimajuÄ‡i nam posljednje zrake sunÄeve svijetlosti ovoga gorkoga dana. Kako je sunce zalazilo nebo je zasjalo purpurnom bojom, a par trenutaka kasnije kad je sunce napokon zaÅ¡lo, pretvorilo se u mraÄnu noÄ‡ ispunjenom miljonima zvijezda. Kad mi je napokon bilo dosadilo neprestano gledati u jednu toÄku na nebu vratio sam se u krevet i zaspao. InaÄe se sjeÄ‡am svojih snova, makar slabo, ali ne sjeÄ‡am se Å¡to sam sanjao te veÄeri. To je vjerojatno zbog Å¡oka kojeg sam doÅ¾ivio.

Probudila me nekakva Äudna buka. Kad sam je Äuo, samo sam se okrenuo u krevetu i nastavio leÅ¾ati. Sobom je zavladala nevjerojatna hladnoÄ‡a, a u meni je zavladao grozan osjeÄ‡aj paranoje. Mislio sam da sam lud, da sam ponovno poÄeo luditi kao prije, ali nikako se nisam mogao otresti tog osjeÄ‡aja. Neko vrijeme sam ga trpio, te shvativÅ¡i da ne mogu viÅ¡e dignuo sam glavu te pogledao po sobi. Danas mislim da bi bilo bolje da sam ostao leÅ¾at, okrenute glave da ne vidim ono Å¡to sam vidio. U trenutku kad sam dignuo glavu i pogledao prema krevetu gdje je mirno spavala moja mala prijateljica, pored kojeg sam vidio tu uÅ¾asnu avet. Neznam kako da je opiÅ¡em. Ruke mi se nekontrolirano tresu na samo prisjeÄ‡anje, a kamoli da zapiÅ¡em kako je izgledala. Visoka prilika u dugome kaputu, Äija prisutnost ulijeva strah u kosti. Njezino blijedo i izborano lice, gdje se vidjelo obrisi lubanje, se ne zaboravlja. One grimizne oÄi u mraku koje ponekad ponovno mogu vidjeti na najmraÄnijim mjestima. KoÅ¡tunjave ruke koje su izlazile iz dugih rukave njezinog kaputa i pribliÅ¾avale se prema tijelu malene curice. Sablast je micala svoju ruku sve dok nije doÅ¡la do mjesta gdje se nalazi srce a onda je stala. ProÅ¡aptala je neÅ¡to nerazumljivo, neÅ¡to neljudski, a iz njezine je ruke izaÅ¡la blijedolika struja koja je stresla malenu. ZastraÅ¡ujuÄ‡a svijetlost struje obasjla je sobu. Avet je tresla malenu par trenutaka, a onda prestala. Struja nestade iz njezinih ruku, a sobom ponovno zavladao mrak. To grozno biÄ‡e me pogledalo svojim grimiznim svijetleÄ‡im oÄima te se nasmijala. Od silnog straha sam zaurlao iz svega glasa. Sablast se nakesila svojim krezubim osmijehom te se poÄela povlaÄiti iz sobe levitirajuÄ‡i nad ljepljivim bolniÄkim tlom. Prije nego Å¡to nestade iz sobe, pogledala me joÅ¡ jednom te reÄe neÅ¡to na meni nepoznatome jeziku. Neka nevidljiva sila oÅ¡inula me i bacila na zid drÅ¾eÄ‡i me pripijenim uza nj. CeruÄ‡i se, spodoba me gledala kako bespomoÄ‡no pokuÅ¡avam otgnuti iz stiska koji me drÅ¾ao pribijenim uza zid. Glasno se nasmijala, a u meni je zavladao mrak. Neznam Å¡to se dogodilo i gdje je nestala ta sablast.

Probudio sam se par dana kasnije s uÅ¾asnom glavoboljom, bez moguÄ‡nosti govora i naÅ¾alost sa sjeÄ‡anjem na tu uÅ¾asnu noÄ‡. Nalazio sam se u potpunoj drugoj sobi. Ova je bila Äista i nije smrdila poput one gdje sam izgubio veÄ‡inu vremena ove godine. Na susjednom krevetu, nije bilo ni moje male prijateljice. Nije bilo nikoga. PokuÅ¡avao sam vrisnut da pozovem doktora, ali iz nekog razloga nisam mogao. Suze mi ispuniÅ¡e oÄi i proplaÄem od te silne muke. Moje je tijelo gorilo kao da je svezano na ognjiÅ¡tu, a niz moje lice padale su krupne kapi znoje izmijeÅ¡avÅ¡i se s suzama. Vjerojatno sam se ponovno onesvijetio od Å¡oka koji me zadesio. Probudio sam se dan kasnije, a do mene su stajali doktori izbuljenih oÄiju kao da su vidjeli nekakvo Äudo. Nisu bili daleko od toga. Moja misteriozna bolest je tokom dana kad sam bio u komi, dosegnula svoj vrhunac, bacila me u Å¡ok i potpuno se povukla ne ostavljajuÄ‡i nikakve tragove. Moja sposobnost govora ponovno se vratila. Isprva sam buncao o uÅ¾asu kojem sam svjedoÄio noÄ‡ima prije. Pitao sam isto kako je djevojÄica, jeli Å¾iva ? Å to joj je uÄinilo to straviÄno stvorenje ? Savjetovali su mi da se smirim i da ce mi ispriÄati Å¡to se sve dogodilo.

LijeÄnici su te noÄ‡i Äuli â€ž moj â€œ glasan smijeh, te odjurili prema sobi. NaÅ¡li su me onesvijeÅ¡Ä‡enog kako leÅ¾im pored zida. Koliko god je moj smijeh bio jak probudivÅ¡i i prestraviÅ¡i pola bolnice, moja prijateljica je nastavila spavati spokojnim snom. Kad su je vidjeli kako spava, pomislili su da je bolest napokon uÄinila svoje i oduzela svijetu joÅ¡ jednu duÅ¡u. Jedan od doktora joj se pribliÅ¾io, te stavi ruku na njezin vrat da provjeri ako je joÅ¡ uvijek diÅ¡e. Njezino je srce i dalje kucalo. PoÅ¡to je nisu htjeli buditi, ostavili su je da spava, a mene odveli u drugu sobu.

Moja je bolest tih dana dosegla vrhunac, te oÄito izazvala halucinacije koje su proizvele onu ÄudoviÅ¡nu noÄ‡nu moru. Pao sam u komu, a tokom tih dana koje sam proveo viseÄ‡i izmeÄ‘u Å¾ivota i smrti, bolest se postepeno povlaÄila, a juÄer se potpuno povukla.

LijeÄnici su prije Äuda koje me zadesilo, doÅ¾ivjeli joÅ¡ jedno. Ujutro, nakon Å¡to su me odveli od one sobe, malena se probudila. Nije imala one ogromne podoÄnjake ispod njezinih oÄiju. Njezina se plava kosa sjajila na jutarnjem suncu, a njezino lice nije bilo boleÅ¾ljivo blijedo. Ozdravila je. Doktori su bili smuÅ¡eni ovim Äudom koji se dogodio u njihovoj bolnici. Dva pacijenta potpuno su ozdravili na misteriozan naÄin.

NaÅ¾alost, nova tragedija je pogodilo obitelj moje male prijateljice. Tog dana, nakon Å¡to su napustili bolnicu, njezin je otac preminuo od srÄanog napada. Taj je dogaÄ‘aj zavio u crno cijelo selo. Otac je bio onaj koji je hranio njihova gladna usta i sad su ostali bez njega. Potpuno siromaÅ¡ni, gladni i sami, prepuÅ¡tene na nemilosti ovoga svijeta.

U bolnici ostadoh joÅ¡ par dana, a nakon izlaska uputio sam se u posjetu k mojoj prijateljici koja mi je pravila druÅ¡tvo u bolesnim danima. Njihova farma je bila prava pustopoljina. Sama jalova zemlja. Mjesto gdje samo najupornije biljke mogu izrast iz te pokvarene zemlje koja je razlog zaÅ¡to su tako siromaÅ¡ni.

Na moju nesreÄ‡u, kuÄ‡a je bila prazna. Hodao sam okolo po farmi, traÅ¾eÄ‡i bilokakvu Å¾ivu duÅ¡u. Par minuta kasnije naiÅ¡ao sam na njezinu majku. IspriÄala se Å¡to me nije doÄekala i da me nema niÄime za ponuditi. Nasmijao sam i rekao da se ne treba time uznemiravati. Njezine kÄ‡erke nije bilo kod kuÄ‡e, otiÅ¡la je kod bake, dok njezina mati ne sredi situaciju oko farme. Dugo smo razgovarali, a u razgovoru je napomenula kako je dan prije nego Å¡to je njezina kÄ‡erka ozdravila, cijeli dan provela moleÄ‡i se u crkvi za njezino ozdravljenje. Nadodala je i da je molila za moje ozdravljenje. OÄi su joj se ispune suze. Nisam mogao raspoznazi kakve su to suze, suze radosnice Å¡to je dobila natrag svoju kÄ‡erku, ili od tuge Å¡to je izgubila svojeg muÅ¾a koji je prehranjivao obitelj ? Bog dao, bog oduzeo, kako je rekla. Spomenula je da se muÅ¾ vratio iz moje vile bez knjige i vidno uznemiren. Upitala ga je Å¡to ga tiÅ¡ti ,a on joj nije odgovorio. Upitala ga je ponovno, ali on joj nije odgovorio veÄ‡ je nastavio Å¡utjeti i gledati u praznu toÄku. Onda ga je upitala ako je pronaÅ¡ao knjigu, na Å¡to je on nijeÄno mahnuo glavom. ShvativÅ¡ida ga to tiÅ¡ti, pustila ga je na miru. Njezin se muÅ¾ tad iznenad dignuo i uhvativÅ¡i je za ramena moleÄ‡i je da me kasnije zamoli za financijsku pomoÄ‡ jer da je to im to dugujem. Prestravljena time, pristala je iako nije znalo zbog Äega ja njima dugujem. Priznajem da to je i mene zanima. Barem me zanimalo do onog trenutka koji me nagnao na pisanje ove ispovijesti. U tom trenutku me zamolila ako joj ikako mogu pomoÄ‡i jer nezna kako ce inaÄe prehraniti svoju kÄ‡er. ObeÄ‡ao sam da cu im poslat neÅ¡to novca od zarade galerije, tek tako da napokon spoje kraj s krajem. Pozdravio sam se jadnicom i otiÅ¡ao natrag k svojoj kuÄ‡i.

Galerija je ponovno procvjetala nakon Å¡to sam uzeo uzde u svoje ruke. Protesti crkve su se ponovno pojavili, a s njima i znatiÅ¾eljni gosti. Sve je bilo po starome. Slao sam novac onoj jadnoj Å¾eni i ponekad koji igraÄku svojoj maloj prijateljici. One su mi svakoga blagdana slale ukusne kolaÄe, kakve nije mogao napraviti ni moj najbolji kuhar. Povremeno sam imao noÄ‡ne more u kojim me posjeÄ‡ivala ona nakaznost. Budio sam se drhtajuÄ‡i i sav znojan. Svakoga mi je puta laknulo kad sam shvatio da je to sve bio ruÅ¾an san. Nadao sam se da je i ona noÄ‡ bila samo ruÅ¾an san. San koji je djelovao malo stvarnije ili samo halucinacija zbog one bolesti. Vrijeme sam provodio crtajuÄ‡i slike, pisajuÄ‡i razne mraÄne priÄe ili pjesme ( kako bi ih obiÄavala nazivati moja pokojna mati ). Kao Å¡to rekoh, skoro sve je bilo kao u starim vremenima. Sve do ovoga kobnoga dana.

Jutros, u moju galeriju stigla je nova slika autora koji je zavrÅ¡io u ludnici pred par mjeseci. Prije nego Å¡to je poludio, slikao je motive iz prirode i seljaÄkog Å¾ivota. Crtao ih je sve dok nije dobio kap koja ga je oÄito nagnula da poÄne crtati groteskne crteÅ¾e uÅ¾asnih motiva, pred kojima sam i ja ustkuknuo, kako od straha tako i od strahopoÅ¡tovanja. Ta slika bila je zakrivena bijelom plahtom, Äekajuci me da je otkrijem i pokaÅ¾em svijetu. U ruku sam Å¡Ä‡epao plahtu i potegnuo je otkrivajuÄ‡i sliku mojih noÄ‡nih mora. Noge su mi poÄele klecati, ruke trest, a moja usta su ispustila uÅ¾asan krik. Na slici je bilo ono. Groteskna avet koja me posjetila one straviÄne noÄ‡i. Buncajuci sam gledao u nju. U one grimizne oÄi koje me gledaju hipnotizirajuÄ‡em pogledom. Kunem vam se, osjetio sam da je slika Å¾iva. Vidio sam kako one oÄi svijetle, mogao sam Äut kako se podrugljivo smije onih paklenim smijehom koji i dan danas Äujem u najtiÅ¡ije doba noÄ‡i. Noge su izgubile snagu, pao sam na pod i onesvijetio se, barem su mi tako rekli.

Udarac groma i zvuk pljuska kiÅ¡e probudili su me par sati kasnije, par trenutaka prije nego Å¡to sam zapoÄeo pisati ovu ispovijest. U glavi mi je vladao kaos. Stotinu mi je misli prolazilo kroz nju, proizvaÄ‘ajuci uÅ¾asnu glavobolju. Dalo mi je i inspiraciju za novu priÄu, priÄu koju bi mogao zapoÄeti nakon Å¡to zavrÅ¡im s ovime. UÅ¾asnut motivom one slike i pomalo sretan zbog inspiracije koja me posjetila, otiÅ¡ao sam do svog radnog stolca, pripremio tintu i pero. NaÅ¾alost papira mi je ponestalo. Sjetio sam se da se u ladici nalazi jedna poluprazna biljeÅ¾nica u kojoj sma pisao svoje pjesme. Ladicu sam otvorio bez problema Å¡to je bilo Äudno jer je inaÄe bila zakljuÄana i nisam je otvarao veÄ‡ godinu dana. Ispod biljeÅ¾nice, nalazila se i jedna knjiga crnih i debelih korica. Uzeo sam je u ruke i moje su oÄi zasjale. To je knjiga koju sam sakrio i koju je trebao pronaÄ‡i. MuÄeci se s miÅ¡lju kako je dospjela ovdje, otvorio sam je na stranicu koja je bila obiljeÅ¾ena. Pogled na tu stranicu me zaprepastio. Na slici koja je ukraÅ¡avala tu stranicu bila je sablast grimiznih oÄiju u dugome kaputu, blijedog i suhoga lica. Bila je to Smrt. Ona koja ima sposobnost oduzimanja Å¾ivota i mjenjat jedan Å¾ivot za Å¾ivot druge osobe. Smrt koja je darovala malenoj Å¾ivot i oduzela Å¾ivot njezinoga oca. Smrt koja je moÅ¾da i mene izljeÄila. Tko me izljeÄio ? Jeli to stvarno bila ona ? Ili je to bila molitva koju je za mene izmolila majka moje prijateljice ? Ako mi je smrt darovala Å¾ivot kako to da nitko nije preminuo od moje obitelji ili od mojih prijatelja. O moj boÅ¾e, kakav je to krik upravo ispunio moju vilu ?

by **[MorgotH]** » Sat May 03, 2008 9:06 pm

nova priÄa :

Statua tvoje duÅ¡e
Written by â€“ Toni JuriÄiÄ‡

U malenom duÄ‡anu okultnih potrepÅ¡tina Skrivena MoÄ‡ vladala je neugodna tiÅ¡ina koju je razbijalo tiho kucanje zidnog sata u obliku pentagrama... Sat Ä‡e uskoro otkucati 7 sati, vrijeme kada doÄ‘e vlasnik i gurne kljuÄ u kljuÄanicu vratiju duÄ‡ana te ih otkljuÄa, Äime zapoÄinje novi radni dan. Kupci su bili rijetki, ali barem kad su dolazili potroÅ¡ili bi gomilu novaca. Na vlasnikovu Å¾alost, sve rjeÄ‘i i rjeÄ‘i su bili oni pravi kupci koje bi uvijek sa zadovoljstvom usluÅ¾io pa Äak i popriÄao s njima. Mislio je na Äarobnice i Äarobnjake koji su znali Å¡to rade, a ne na one proklete klince, preteÅ¾ito klinke koje su dolazile kupovati sastojke za ljubavni napitak koji bi nerijetko otiÅ¡ao krivim putem, a â€žvjeÅ¡ticeâ€œ bi zavrÅ¡ile u bolnici.

Police duÄ‡ana, bile su zatrpane raznim Äudima (kako bi to â€žnormalniâ€œ ljudi obiÄavali nazivati). Bilo je tu rijetkih biljaka u staklenkama, razliÄitih vrsta amuleta, napitaka spravljenih od svakakvih elemenata koje bi normalnog Äovjeka natjeralo na povraÄ‡anje kad bi shvatio Å¡to je popio, te pregrÅ¡t vrsta zemlje (pa Äak i zemlja s groblja koja se i najviÅ¡e prodavala klincima koji su uvjereni da ona nosi zlu sreÄ‡u onome tko je posjeduje). Bilo je tu joÅ¡ i rijetkih knjiga, stoljeÄ‡ima starih, ali vrhunski saÄuvanih. ÄŒovjek bi se zaÄudio kad bi vlasnik ispriÄao iz kojeg stoljeÄ‡a knjiga potjeÄe.

Na velikoj polici iznad blagajne nalazile su se razne potrepÅ¡tine za hoodoo magiju, magiju koju je vlasnik obiÄavao prakticirati. Iz tog razloga su se nalazile tik do njegove ruke. Ondje, na polici su stajale razne lutke, malene figurice i Statua DuÅ¡e koja prema legendi ima sposobnost upijanja duÅ¡e pokojnika koji je preminuo u njezinoj blizini. Njezine oÄi bijahu od dijamanta, bezbojne. Kad upije duÅ¡u, prema svjedoÄanstvima, oÄi joj postanu zelene, poput smaragda.

DuÄ‡an je svoje dobro stanje mogao zahvaliti jedino svom vlasniku koji se brinuo o njemu kao prema malom djetetu. Konstantno ga je Äistio, pospremao, razmicao police, slagao napitke po abecednom reduâ€¦ PauÄine ni praÅ¡ine u tom duÄ‡anu nije bilo. Sve je bilo u savrÅ¡enom redu, za razliku od duÄ‡ana ostalih okultnih ekscentrika koji pokuÅ¡avaju magijom pospremiti, a stvari onda zavrÅ¡e joÅ¡ gore, puno gore.
Vlasnik je podrijetlom bio HaiÄ‡anin gdje voodoo nije tabu tema niti smatran nekom glupom alternativnom i beskorisnom magijom kako je obiÄavaju nazivati u civiliziranom svijetu.

â€“ Voodoo je stvarnost, voodoo ima veliku moÄ‡ koja zavisi o snazi duha Äovjeka koji je prakticira i njegovoj vjeri u nju. â€“ obiÄavao je govoriti HaiÄ‡anin Äiji je duh bio dovoljno jak da zauzda i kontrolira hoodoo magiju.

Taj krupni, crni Äovjek, od skoro dva metra, obrijane glave i dubokih smeÄ‘ih oÄiju, koliko god izgledao opasno, je ipak bio bezopasan (kako za koga). Skeptike je smatrao svojim najveÄ‡im neprijateljima, te ih je Äesto darivao svojim hoodoo ritualom od kojih bi takvi pobjegli iz duÄ‡ana u strahu da je vlasnik pustio smrt na njih. Nerijetko ih je straÅ¡io voodoo lutkama i kipiÄ‡ima koje je drÅ¾ao na polici iznad blagajne. Prije nego Å¡to bi zabio noÅ¾ u lutku ili smrskao kipiÄ‡, skeptik bi, kao Å¡to spomenuh prije, pobjegao glavom bez obzira ostavljajuÄ‡i HaiÄ‡anina da se smije njihovoj gluposti i strahu.

â€“ I treba ih bit strah. â€“ promrmljao bi sam sebi u bradu dok bi vraÄ‡ao lutkicu i noÅ¾ na svoja mjesta.

SunÄeve zrake dopirale su kroz ljubiÄaste zavjese na koÅ¡aricu gdje je spavao Edgar, crni maÄak kojeg je vlasnik Skrivene moÄ‡i posvojio dok maÄak joÅ¡ nije progledao. Edgar je ime dobio po piscu Edgaru Allanu Pou koji je napisao pripovijest Crni MaÄak, a poÅ¡to je maÄka bila crna poput noÄ‡i i neodoljivo podsjeÄ‡ala ogromnog crnca na onu beÅ¡tiju iz stanovite pripovijesti, odluÄio ga je nazvati po autoru te priÄe.

Edgar je dignuo svoju malu crnu glavicu iz koÅ¡are, ljutito frknuo i vratio se svojem ljenÄarenju. Bio je to opak maÄak. Nije volio ljude, a nisu oni ni njega previÅ¡e voljeli. Svom vlasniku je darovao ogromne oÅ¾iljke na obrazima koji podsjeÄ‡aju na ogrebotine koje druge divlje Å¾ivotinje, a ne jadnog malog Edgara koji svoje dane provodi ljenÄareÄ‡i u koÅ¡arici. Kad bi HaiÄ‡anina upitali porijeklo ogromnih oÅ¾iljaka na njegovom licu, ljudina bi se nasmijao i prstom uperio prema Edgaru koji je preo u svojoj koÅ¡arici.

â€“ Radije bi se hrvao s lavovima, nego ovu maÄku ponovno okupao. â€“ rekao bi kroz smijeh, te bi odÅ¡etao od svog radnog mjesta do maÄkine koÅ¡are te ga uzeo u svoje ruke, njeÅ¾no ga milujuÄ‡i.
Jasno se moglo vidjeti kako to maÄki smeta i kako prodorno gleda svog â€žocaâ€œ koji je muÄi maÅ¾enjem. Koliko god ta maÄkurina mrzila svog vlasnika, toliko ju je on i volio.

Zvuk tiÅ¡ine u Skrivenoj moÄ‡i razbije zveket kljuÄeva nagovjeÅ¡tavajuÄ‡i dolazak vlasnika. Vrata se otkljuÄaju, a u prostoriju uÅ¡eta velika ljudina obrijane glave noseÄ‡i danaÅ¡nje novine ispod ruku. Edgar iskoÄi iz svoje koÅ¡arice, potrÄavÅ¡i prema vlasniku da ga pozdravi. CrnÄuga se sagne, pomiluje maÄka, te tiho reÄe:

â€“ ÄŒime sam zasluÅ¾io da me danas pozdravljaÅ¡, ha Edgare? OÄito ti je ponestalo hrane, ha maji moj debejuco? â€“ kroz smijeh upita, debelog maÄka koji je frknuo i ponovno otrÄao u svoju koÅ¡aricu.

â€“ Nezahvalno deriÅ¡te. â€“ promrmlja HaiÄ‡anin sebi u bradu, te se zaputi prema blagajni.
Dok je hodao prema njoj, nije mogao maknuti pogled sa Statue DuÅ¡e. ÄŒinilo mu se da ga gleda svojim dijamantnim oÄima. Nasmijao se, posjeo se u svoj udoban stolac i otvorio danaÅ¡nje novine.

Za razliku od veÄ‡ine ljudi, on nije Äitao novine od prve stranice. Uvijek bi okrenuo zadnju i prvo proÄitao viceve i stripove. Kad bi ga upitali zaÅ¡to to radi, odgovorio bi:

â€“ Da mogu sa smijeÅ¡kom doÄekati kakva je sranja svijet danas priredio. â€“
Novine je listao dugo, te proÄitao svaki Älanak. Bilo je tu zanimljivih Älanaka, koji su ga potpuno zainteresirali. NaÅ¾alost, jedan mu je posebno privukao pozornost, kao svakoga jutra, ali ovog ga je dana potpuno razbjesnila najnovija tema njegovog najneomiljenijeg feljtona â€žSmrskavajuÄ‡i mitoveâ€œ. Pisao ga je skeptik imenom Arthur D., sveuÄiliÅ¡ni profesor s ogromnom plaÄ‡om koji je za zabavu pisao u novinama o onome Å¡to najviÅ¡e voli, uniÅ¡tavanju mitova i uvjeravanju ljudi da su to sve samo gluposti i niÅ¡ta viÅ¡e.

â€“ Koja budala misli da polugoli Å¡aman koji trese svojom crnom guzicom i maÅ¡e listovima palme moÅ¾e izlijeÄiti najteÅ¾e bolesti svijeta dok stotine uÄenih umova nikako ne mogu pronaÄ‡i lijek?
â€“ pisalo je u Älanku Äija je danaÅ¡nja tema Alternativne metode lijeÄenja.

Autor je napisao mnoge stvari koje su uzrujale ogromnog HaiÄ‡anina, ali reÄenica u kojoj se autor pitao koje budale vjeruju da Å¡aman tresuÄ‡i svojim dupetom moÅ¾e izlijeÄiti bolesti, potpuno ga je izbacila iz takta. Ta on je svjedoÄio toj tresuÄ‡oj guzici godinama prije i vidio kako je veÄ‡ina ljudi izlazila iz njegovog sela potpuno oporavljena.
Taj kreten od Arthura nema pojma o Äemu piÅ¡e. To Å¡to je on neuspjeÅ¡an doktor koji nije uspio pronaÄ‡i lijek za svoju teÅ¡ko bolesnu neÄ‡akinju, ne znaÄi da sad mora pljuvati po alternativnim metodama lijeÄenja. Trebao bi pljuvati po danaÅ¡njoj medicini, a ne po tresuÄ‡im Å¡amanskim guzicama koje bi izlijeÄile njegovu neÄ‡akinju, mislio je u sebi vlasnik skromne trgovine okultnih potrepÅ¡tina. Pogleda crno-bijelu sliku starog nasmijeÅ¡enog skeptiÄnog kretena, duboko uzdahne i zamisli se kako bi bilo odliÄno da se taj stari prdonja pojavi u njegovoj prodavaonici. Istrgnuo je stranicu iz novina, zguÅ¾vao ju u lopticu i bacio prema koÅ¡u, kojeg je promaÅ¡io i sluÄajno pogodio Edgara koji je poput munje iskoÄio iz koÅ¡are.
Na vlasnikovom se smrknutom licu ponovno pojavi Å¡irok osmijeh. Vrata duÄ‡ana se otvoriÅ¡e i zaÄuje se hihotav smijeh. Ljudina se uhvati za glavu i duboko uzdahne.

Dvije elegantne cure uÄ‘u u Skrivenu MoÄ‡, smijuÄ‡i se na sav glas. Jedna je bila plavuÅ¡a, kose duge do ramena i lijepo oblikovanog tijela. Njezina prijateljica je bila sitna brineta, kratke kose i Äudnog nosa. Bile su ono Å¡to je vlasnik najviÅ¡e mrzio. Glupe klinke koje najvjerojatnije traÅ¾e ljubavni napitak kako bi se deÄko njihovih snova â€žzatreskaoâ€œ (jezik njihove generacije) u njih, ne sluteÄ‡i da veÄ‡ imaju te napitke koje nazivaju Sisama. Sa zanimanjem su promatrale stvari koje su se nalazile na policama, dirale su sve i svaÅ¡ta, isprobavale amajlije, pitajuÄ‡i jedna drugu kako im stoji. Svaki put kad bi stavili amajliju oko vrata, jedna od njih bi se zahihotala. Nakon pola sata, kad su isprobale sve amajlije, usput zastajuÄ‡i kraj svakakvih boÄica i pregledavajuÄ‡i Äemu svaka sluÅ¾i. Nakon tih dugih pola sata, napokon su stigle do blagajne gdje ih je uljudno doÄekao vlasnik kojeg su djevojke nijemo gledale zaÄuÄ‘enih oÄiju.

â€“ Kako mogu usluÅ¾iti, ove dvije elegantne mlade dame? â€“ upita HaiÄ‡anin, kojem je dosadilo da cure nijemo zure u njega, nagnuvÅ¡i se nad blagajnom gledajuÄ‡i malo u jednu, malo u drugu.

â€“ Gospon, moÅ¾e jedno pitanje? â€“ upita djevojka s plavom kosom.

â€“ Naravno da moÅ¾e, zato sam ja i ovdje, zar ne? â€“ odgovori ljudina svojim dubokim glasom, te se nasmije.
Djevojke zbunjeno pogledaju jedna drugu, a plavuÅ¡a ponovno upita:

â€“ A jel' bismo mogle kupiti ove prekrasne ogrlice? â€“ upita ona, na Å¡to vlasnik potvrdno klimne.

â€“ Imate li moÅ¾da neÅ¡to u stilu voodoo lutaka? â€“ veselo upita brineta.
HaiÄ‡anin mrko pogleda u njene smeÄ‘e oÄi i udahne.

â€“ Jedna naÅ¡a bivÅ¡a prijateljica je napravila neÅ¡to odurno pa bismo je htjele kazniti. â€“ oÅ¡tro reÄe sitna brineta.

â€“ Å to je tako grozno uÄinila, ako smijem znati? â€“

â€“ Pa ona je Sandri ukrala deÄka, a taj deÄko i Sandra su bili skupa veÄ‡ godinu dana. I ona je to znala ali svejedno se je Å¡evila s njim. JoÅ¡ se snimala i pokazala Sandri. â€“

â€“ Aha, sve mi je jasno. â€“

â€“ Ali to nije ni polovica priÄe, nije joj bilo dovoljno Å¡to je poÅ¡evila njezinog deÄka na njenoj roÄ‘endanskoj proslavi, nego je i meni s punÄem uniÅ¡tila prekrasnu bijelu haljinu... â€“

â€“ Ah, Å¡teta. â€“ reÄe vlasnik.

â€“ ... Prekrasnu bijelu haljinu. Nemate pojma kakva je divota bila ta haljina... â€“ nastavi ona svojim piskutavim glasom.

â€“ Mogu zamisliti. â€“ reÄe ogromni HaiÄ‡anin hvatajuÄ‡i se za glavu od muke.

â€“ ... Moja stara ju je oprala tri puta. ÄŒujete vi mene? TRI PUTA! I joÅ¡ uvijek mrlja nije otiÅ¡la... â€“
U njezinim se oÄima pojavila suza, a bijes je kuhao u vlasnikovom tijelu spremajuÄ‡i se da eksplodira.

â€“ ZnaÄi, dvije amajlije i jedna voodoo lutka? MoÅ¾e! PoÅ¡to mi se sviÄ‘ate, voodoo lutku dobivate besplatno. â€“ ponudi im, ali brineta i dalje nastavi.

â€“ ÄŒini se da Ä‡u morati naruÄiti onaj novi praÅ¡ak kojeg reklamiraju na telki. ÄŒula sam da je jako uÄinkovit. â€“

â€“ Ok, to bi bilo dosta, zaÅ¡to ne odmoriÅ¡ malo svoja usta? â€“ reÄe HaiÄ‡anin sarkastiÄnim glasom.

â€“ Usput gospon, jeste li gledali zelenu milju? â€“ nastavi klinka.

â€“ Dosta!!! â€“ zagrmi vlasnik udarivÅ¡i rukama svom silinom po stolu izazivajuÄ‡i tresak koji istjera preplaÅ¡enog Edgara iz njegove koÅ¡arice.

â€“ J-j-j-jer m-e-e neodo-o-oljivo podsjeÄ‡ate na onog c-c-c-crnca i-i-iz tog f-f-filma. â€“ mucajuÄ‡i progovori prestraÅ¡ena djevojka.

â€“ Ne draga moja, nisam gledao taj film. Nemam vremena za holivudske gluposti. â€“ gnjevno joj odgovori ogromni HaiÄ‡anin s oÅ¾iljkom na licu.

â€“ U redu je, evo vam 50 dolara, zadrÅ¾ite ostatak! â€“ nasmijeÅ¡eno reÄe plavuÅ¡a, te uhvati svoju prijateljicu za ruku i odvuÄe je van iz trgovine.

Kroz vrata je baÅ¡ ulazila joÅ¡ jedna djevojka, gotiÄarka, kod koje su se cure zaustavile odmjerivÅ¡i je od glave do pete. Nakon Å¡to su je odmjerile, zahihotale su se i izaÅ¡le van. Djevojka je slegnula ramenima, te nastavila hodati prema blagajni.

â€“ Zapravo, to je 60 dolara, ali nema veze, glavno da vas viÅ¡e ne vidim. â€“ tiho si promrmlja vlasnik u bradu, ne primijetivÅ¡i curu koja ga je gledala Ä‡udljivim pogledom. DignuvÅ¡i pogled i primijetivÅ¡i curu, prepao se, na Å¡to se cura nasmijala.

â€“ Uf , mislio sam da si jedna od onih â€žfinihâ€œ cura. â€“ reÄe on hladno, gotovo sarkastiÄno, na Å¡to se djevojka ponovno nasmijala.

â€“ SreÄ‡om, mene je majka priroda obdarila neÄim Å¡to one nemaju. Mozgom normalne veliÄine, a ne ptiÄjim kao kod onih dviju kokoÅ¡i. Jeste li samo vidjeli... â€“

â€“ Å to si doÅ¡la kupiti? â€“ prekine je HaiÄ‡anin prije nego Å¡to je dovrÅ¡ila reÄenicu.

â€“ Oprosti Å¡to sam te prekinuo u govoru ali dosta mi je za danas sluÅ¡anja Å¾enskih â€žspikaâ€œ, kako vi to mladi danas nazivate. â€“ nastavi on ispriÄavajuÄ‡im tonom.

â€“ Aha, sve je u redu. Neki put se i ja znam zanijeti, znate kako je to. â€“ nastavi mala crnka govoriti.

ShvativÅ¡i da je ponovno poÄela govoriti poput one dvije djevojke koje su je odmjerile od glave do pete, zastane i uÅ¡uti te duboko udahne i izdahne promatrajuÄ‡i kako se na licu vlasnika Skrivene moÄ‡i Å¡iri smijeÅ¡ak od uha do uha.

â€“ Mislim da bi bilo najbolje da vam predam ovu listu. Zapisala sam sve na papiriÄ‡ jer nema teoretske Å¡anse da sve to popamtim. â€“ reÄe ona, istovremeno dajuÄ‡i mali Å¾uÄ‡kasti papir ogromnom HaiÄ‡aninu.

Vlasnik uzme papir u svoje glomazne ruke, otvori ga i stade Äitati sastojke. Nakon svakog proÄitanog sastojka, zastade te svoj duboki pogled uputi po duÄ‡anu traÅ¾eÄ‡i mjesta gdje bi se sastojci mogli nalaziti dok je siÄ‡uÅ¡na djevojka u crnom svojim tankim prstima lupkala po stolu blagajne od izrazite dosade.

Vlasnik vrati papiriÄ‡ djevojci, uz to joj naredivÅ¡i da ostane na mjestu i da ne dira niÅ¡ta, ama baÅ¡ niÅ¡ta. Cura ga posluÅ¡a, a debeloguzi HaiÄ‡anin se zaputi prema policama svoga duÄ‡ana.
Nakon pet minuta on se vrati djevojci sa skoro svim sastojcima.

â€“ Mogu li dobiti onaj papiriÄ‡ na trenutak? â€“ upita je ljubazno.
Djevojka potvrdno klimne glavom te baci papiriÄ‡ na stol. Vlasnik uzme papiriÄ‡ u svoje glomazne ruke te izvadi kemijsku iz dÅ¾epa na njegovoj bijeloj koÅ¡ulji. Otvori papir, poloÅ¾i ga na stol, te poÄne kriÅ¾ati i neÅ¡to pisati po njemu. Nakon par trenutaka zavrÅ¡i, spremi kemijsku natrag u svoj dÅ¾ep, a papiriÄ‡ vrati curi.

â€“ Evo, to bi bilo skoro pa sve. NaÅ¾alost neke od sastojaka nemam, ali zapisao sam ti na papiriÄ‡ gdje ih moÅ¾eÅ¡ nabaviti po, naÅ¾alost, malo skupljoj cijeni. â€“ reÄe.

â€“ Ok, hvala vam puno. â€“ zahvali se djevojka, te preda odreÄ‘enu svotu novaca.
Okrenula se na peti, i zaputila prema izlazu. Prije nego Å¡to se izgubila iz njegovog vida, vlasnik je zazove.

â€“ Nadam se da znate Å¡to radite, jer ne Å¾elim o vama Äitat u sutraÅ¡njim novinama. â€“ reÄe ozbiljnim glasom.
Djevojka zastane, okrene se na peti i nasmijeÅ¡i se ljudini koji se uzdizao iza blagajne.

â€“ Bez brige, veÄ‡ sam dosta iskusna u tom poslu. â€“ Å¡aljivo mu odgovori, te zalupi vratima i izgubi se u dÅ¾ungli gigantskog grada.

â€“ Nadam se, â€“ reÄe HaiÄ‡anin u sebi, zavalivÅ¡i se pritom u svoj stolac â€“ nadam se. â€“
Dugo je vremena proveo zavaljen u stolici, gledajuÄ‡i crnog maÄka kako se izleÅ¾ava u svojoj koÅ¡arici. Edgar je dignuo svoju crnu glavicu i pogledao prema crnoj prilici koja se izleÅ¾avala na stolcu i mijaukne, Å¡to je izazvalo osmijeh na licu njegovog gospodara. Pokretima ruku vlasnik ga pozove k sebi. Edgar istrÄi iz svog boraviÅ¡ta, te skoÄi u gospodarevo krilo smjestivÅ¡i se i zauzevÅ¡i poloÅ¾aj u kojem je provodio veÄ‡inu dana, ljenÄareÄ‡i. Ogromni je HaiÄ‡anin gladio maÄka po njegovoj glatkoj crnoj dlaci, govoreÄ‡i prema njemu kao prema ljudskom biÄ‡u.

â€“ Danas smo Äak imali i dosta posla, zar ne Edgare? â€“ upita crnac svog maÄka, koji pogleda svog gospodara i mijaukne.

â€“ ÄŒak tri posjetitelja, mali moj, Äak tri posjetitelja. â€“ nastavi vlasnik â€“ Tri prekrasne cure, dvije koje ne razumiju u Å¡to se mijeÅ¡aju i jedna koja se moÅ¾da razumije.

â€“ Ona mala crna je jako simpatiÄna, zar ne? â€“ upita debelog crnog maÄka koji frkne kao odgovor na pitanje.

â€“ Vjerujem da to znaÄi da. â€“ kroz smijeh reÄe Edgarov gospodar.
MaÄak iznenada pobjegne iz vlasnikova krila natrag u svoju koÅ¡aru. HaiÄ‡anin Äudno pogleda maÄka koji se smjestio poput uglaÄ‘enog gospodina i legao. Ustade sa stolca s namjerom da otiÄ‘e po Edgara, ali Äim mu se pribliÅ¾io, crni maÄak pobjegne ispod police. Ogromnom HaiÄ‡aninu zapne za oko zguÅ¾vana stranica njegovog omiljenoga feljtona. Uzme stranicu u ruke, ponovno je otvarajuÄ‡i.
Malo je gledao portret onog Å¡ugavog (kako ga je nazivao) doktora, a na njegovom se licu pojavi veliki osmijeh. Ponovno zguÅ¾va otkinuti list jutarnjih novina oblikujuÄ‡i ga u papirnatu kuglu i baci je u koÅ¡ za smeÄ‡e imitirajuÄ‡i koÅ¡arkaÅ¡ki udarac.

â€“ Priznaj, Edgare, da je to bio dobar udarac. â€“ upita vlasnik svog maÄka.
MaÄak pomoli svoju pospanu glavicu iz koÅ¡are, pogleda prema koÅ¡u, pa prema svom gospodaru ispuÅ¡tajuÄ‡i nekakav Äudan zvuk koji je previÅ¡e sliÄio tome kad netko doslovno umire od smijeha. HaiÄ‡anin ga je blijedo pogledao, s trunkom mrÅ¾nje u sebi.

â€“ Å to ti znaÅ¡, ti si samo obiÄan glupi maÄak. â€“ reÄe on potiho da ga maÄak ne Äuje, pa skrene pogled prema maÄku koji ga je gledao s nekakvom mrÅ¾njom u sebi.

â€“ MoÅ¾da ipak nisi toliko glup. â€“ nasmijeÅ¡eno reÄe vlasnik, a maÄak mijaukne kao odgovor na vlasnikovo provociranje.
Neugodnu tiÅ¡inu koja je zavladala duÄ‡anom razbije glasan zvuk kruljenja Å¾eluca u ogromnom haiÄ‡anskom tijelu vlasnika Skrivene MoÄ‡i koji se zastidio tog zvuka. Edgar od straha poskoÄi iz koÅ¡arice i stade pogledavati po duÄ‡anu traÅ¾eÄ‡i izvor tog Äudnog i glasnog zvuka. ÄŒim je ugledao vlasnika duÄ‡ana kako se hihoÄ‡e, maÄak mahne svojom crnom glavom u stilu â€žkakve li budaleâ€œ i vrati se u svoju koÅ¡aru radeÄ‡i ono Å¡to radi po cijele dane, ljenÄari.
HaiÄ‡anin pogleda prema satu Äije su kazaljke pokazivale na pola jedanaest.

â€“ Heh, danas joÅ¡ brzo prolazi vrijeme. â€“ reÄe si on u bradu.
Samotni sati u duÄ‡anu neki put znaju prolaziti sporo, kad se minuta Äini poput deset minuta, a sat poput cijele vjeÄnosti. Ponekad se dogaÄ‘alo da u duÄ‡an nije dolazio nitko po cijele dane. Tih je dana vlasnik Å¾udio za bilo kakvim posjetiteljem, samo da malo popriÄa s njim kako bi vrijeme proÅ¡lo barem malo brÅ¾e. PoÅ¾elio bi makar i one vraÅ¾je klince koji ne razumiju u ono Å¡to se upuÅ¡taju. Njih je, tih dana, najviÅ¡e Å¾elio vidjeti jer im je mogao satima objaÅ¡njavati Å¡to je Å¡to i kako se radi. Danas je njegov duÄ‡an okultnim potrepÅ¡tinama posjetilo Äak tri posjetitelja, jedan za drugim. To je neÅ¡to Å¡to se dugo vremena nije dogodilo. ObiÄno dolaze u razmacima od pola sata ili sat vremena. SreÄ‡om da su potrepÅ¡tine bile skupe, i kad bi dolazili kupovat, kupovali bi viÅ¡e predmeta osim jednog pa je to spaÅ¡avalo Skrivenu MoÄ‡ od potpune propasti. HaiÄ‡anin bi ponekad uzeo koju knjigu i Äitao je satima. Cijelu bi knjigu proÄitao unutar jednog dana radnog vremena. RjeÅ¡avao je i kriÅ¾aljke iz novina, odmah iza stranice njegovog omiljenog feljtona, ali danas je istrgnuo tu stranicu i ostao bez jedne od svojih najdraÅ¾ih zanimacija, rjeÅ¡avanja kriÅ¾aljki.
Vlasnika je iz razmiÅ¡ljanja o izgubljenoj kriÅ¾aljci istrgnuo jak zvuk kruljenja iz njegovog trbuha. On ponovno pogleda prema satu, duboko uzdahne i upita Edgara:

â€“ Å to kaÅ¾eÅ¡ da danas malo ranije odem na marendu? Nitko neÄ‡e primijetiti. â€“
Njegov ljubimac nije reagirao na pitanje, veÄ‡ je nastavio presti na svom jastuku.

â€“ ImaÅ¡ pravo, mogao bi se joÅ¡ malo strpiti do marende. â€“ reÄe vlasnik i zavali se u svoj udoban stolac.

Promatrao je kazaljku sata kako se sporo kreÄ‡e. Njegove su se oÄi poÄela sklapati dok je hipnotiziran gledao kazaljku koja se sporim korakom vuÄe do 11 sati. Neko ju je vrijeme promatrao, onako zavaljen u svoj stolac, a par trenutaka kasnije, vlasnik malog duÄ‡ana okultnim potrepÅ¡tinama pao je u san.

Sanjao je svoj rodni dom, pred Äetrdeset godina dok je joÅ¡ Å¾ivio na Haitiju i kad mu je bilo jedva 5 godina. NoÄ‡ je bila vruÄ‡a, vruÄ‡a poput pakla. U sredini njegova sela gorila je vatra oko koje su plesali njegovi zemljaci u ritmu bubnjeva, pjevajuÄ‡i pjesme. Pjesme za koje govore da ozdravljuju one koji vjeruju u njih. Mladi se HaiÄ‡anin provukao kroz krug plesaÄa i otrÄao do kolibe gdje se smjestio stranac koji je posjetio njihovo selo sa svojom obitelji i bolesnim djetetom. Bijeli Äovjek je bio rijetkost u selu i znaÄio je samo jedno, nevolje. Niti jedan nije doÅ¡ao u selo skromnih HaiÄ‡ana s iskrenim namjerama. Podmukli Å¡korpioni, koji zariju noÅ¾ u leÄ‘a nakon pomoÄ‡i. Jedino je ovaj imao iskrene namjere i vjerovao u hoodoo magiju kao jedini lijek za njegovo bolesno dijete. Sve dok ga njegova krv nije prevarila. Mali se HaiÄ‡anin sakrio iza kolibe i primijetio dvije prilike kako se svaÄ‘aju. Dvije bijele prilike. Bio je to otac bolesne djevojÄice i njegov brat, visoki Äovjek s gustom crnom kosom i ogromnim naoÄalama.

â€“ Zar ti stvarno vjerujeÅ¡ u te gluposti? â€“ upitala je visoka prilika svog brata.

â€“ Zar stvarno vjerujeÅ¡ da Ä‡e onaj luÄ‘ak izlijeÄiti tvoju kÄ‡er, moju neÄ‡akinju tako da trese guzicom ispred njezinog nosa? â€“ upita ga ponovno.

â€“ Ti ne shvaÄ‡aÅ¡, oni mogu izlijeÄiti svakakve bolesti. Pa Äak i one nepoznate medicini. Samo treba vjerovati u to, to je stvar psihe. Samo trebamo vjerovati, ja, ti, moja Å¾ena i najviÅ¡e moja kÄ‡erka. Moramo vjerovati da Ä‡e ozdraviti. â€“ razdere se niski poluÄ‡elavi muÅ¡karac na visoku priliku.
Visoka prilika zastane, pogleda oko sebe te reÄe:

â€“ SluÅ¡aj, ja imam dobre prijatelje koji su jedni od najboljih doktora i znanstvenika. Trenutno rade na lijeku koji uniÅ¡tava bolest koju ima tvoja kÄ‡erka. Lijek joÅ¡ nije testiran na ljudima, ali daje odliÄne rezultate, 99% je da Ä‡e lijek izlijeÄiti tvoju kÄ‡erku. ÄŒujeÅ¡ ti mene? 99 jebenih posto Å¡anse da Ä‡e taj lijek izlijeÄiti tvoju kÄ‡erku. Najbolje od svega joÅ¡ Ä‡e ti platiti gomilu nova... â€“

â€“ Å½eliÅ¡ reÄ‡i da Ä‡e moja kÄ‡erka biti pokusni kuniÄ‡? â€“ prekine ga niski ÄovjeÄuljak.

â€“ Lijek Ä‡e biti testiran na njoj po prvi put, ali lijek je djelotvoran. Vjeruj u to, a ne u tresuÄ‡e i smrdljive Å¡amanske guzice. â€“ reÄe visoka prilika kroz smijeh.
Niski ÄovjeÄuljak duboko uzdahne i izdahne, napravi par krugova oko svoga brata i zastane, te potvrdno klimne glavom. Sve je to promatrao mali HaiÄ‡anin koji se sakrio iza jedne drvene kolibice.

Dvije su prilike uÅ¡le u kolibu gdje je glavni seoski Å¡aman izvodio ritual ozdravljenja. Malena djevojÄica je spavala u majÄinom zagrljaju. Dvije prilike sjednu pored vrata i gledaju kako Å¡aman pokuÅ¡ava ozdraviti malenu. HaiÄ‡anin je mogao osjetiti kako ne vjeruju u magiju, mogao je osjetiti kako otac vjeruje u Äudotvoran lijek, a njegov brat u novce koje Ä‡e dobiti. Jedini koji su iskreno vjerovali u ozdravljenje malene djevojÄice su bili majka, Å¡aman i HaiÄ‡ani koji su plesali oko vatre u ritmu udaranja po bubnjevima. Oni koji su najviÅ¡e trebali vjerovati, nisu vjerovali. Tog trenutka, mali HaiÄ‡anin bolje pogleda u visoku priliku, Äije je lice obasjavala vatru. Bio je to Arthur D.

U tom trenutku vlasnik duÄ‡ana Skrivene MoÄ‡i zakrikne i padne iz svog stolca na pod, a prestraÅ¡eni maÄak pobjegne iz svoje koÅ¡arice ispod polica trgovine. HaiÄ‡anin se digne s poda, s vidljivim strahom u oÄima ne mogavÅ¡i vjerovati onome Å¡to je sanjao.

â€“ Nije moguÄ‡e da je to bio on. â€“ reÄe on sam sebi u bradu, te iz koÅ¡a uzme onu papirnatu lopticu napravljenu od guÅ¾vanog lista jutarnjih novina gdje se nalazio feljton. Izravna zguÅ¾vani papir i pogleda crno-bijelu sliku autora feljtona. Bila je to puno starija verzija gospodina kojeg je on vidio prije Äetrdeset godina u svom rodnom selu. Sada nije imao gustu crnu kosu, veÄ‡ je bio poluÄ‡elav poput svog brata, a njegove naoÄale su bile joÅ¡ uvijek tu. Na slici je bio isti onaj smijeÅ¡ak koji se nalazio na njegovom licu prije Äetrdeset godina kad je uspio uvjeriti svog brata u lijekove. Gledao je tu sliku par trenutaka, a onda se zaÄuje kako netko otvara vrata duÄ‡ana. Vlasnik skloni papir, a ispred njega se stvori nitko drugi nego sam Arthur s istim skeptiÄnim smijeÅ¡kom kao na fotografiji.

â€“ Ti?! â€“ zine HaiÄ‡anin, a starac se nasmije.

â€“ Zar se poznajemo? â€“ upita Arthur ogromnog HaiÄ‡anina koji se suzdrÅ¾avao da ga ne udari u suho lice.

â€“ MoÅ¾e se reÄ‡i. â€“ reÄe vlasnik sarkastiÄnim glasom te pokaÅ¾e na zgrÄeni list papira koji je leÅ¾ao na stolu.
PrimijetivÅ¡i svoju fotografiju, sijedi se starac od srca nasmije.

â€“ Uvijek sam volio upoznati ljubitelje mojeg feljtona. â€“ reÄe podrugljivo.

â€“ Samo Å¡to ja nisam ljubitelj vaÅ¡eg groznog feljtona. â€“ odbrusi mu HaiÄ‡anin.
Starac se ponovno nasmije, a na licu vlasnika duÄ‡ana se takoÄ‘er pojavi osmijeh.

â€“ Pretpostavljam da ste vi vlasnik duÄ‡ana? â€“ upita starkelja zvan Arthur ogromnu crnu priliku koja potvrdno klimne glavom ne gubeÄ‡i svoj ogroman osmijeh s lica.

â€“ Pa, Äuo sam da se vi bavite voodoo... â€“

â€“Hoodoo... â€“ prekine ga HaiÄ‡anin.

â€“ ...voodoo magijom, pa sam vas doÅ¡ao ispitati malo o tome. To je za moj novi Älanak koji se bavi voodoo magijom i iskreno se nadam da Ä‡ete mi pomoÄ‡i u tome. â€“ nastavi starac svojim iritantnim glasom.
Vlasnik Skrivene MoÄ‡i se zabulji u Arthurove oÄi, misleÄ‡i kako bi bilo odliÄno da ga sad odmah zadavi.

â€“ Å½ao mi je, ali ne Å¾elim imati posla sa skepticima poput vas. â€“ reÄe te uzme otkinuti list novina koji se nalazio na stolu, te ga ponovno zguÅ¾va i baci u koÅ¡.

â€“ ÄŒini se da vas je taj feljton popriliÄno uznemirio. â€“ nasmijao se starÄiÄ‡.
Vlasnik nije odgovorio, veÄ‡ je okrenut leÄ‘ima, gledao prema svojim policama gdje su se nalazile voodoo lutke. U glavi mu je sinula odliÄna ideja te se ponovno okrene prema Arthuru.

â€“ Mislim da Ä‡u ipak pristati malo govoriti o hoodoo magiji. â€“ reÄe Ä‡elavi HaiÄ‡anin dubokim glasom.

â€“ OdliÄno! â€“ uzvikne starac. â€“ Nadao sam se tome, jer se Å¾elim Å¡to prije rijeÅ¡iti ove teme, poÅ¡to imam drugu temu koja je puno bolja od glupog crnaÄkog praznovjerja, bez uvrede naravno. â€“ reÄe starac kroz smijeh.

â€“ Nisam se uvrijedio bez brige. â€“ prozbori HaiÄ‡anin kroz zube jedva se suzdrÅ¾avajuÄ‡i od toga da ga Å¡Äepa za guÅ¡u i baci van naglavaÄke kroz prozor duÄ‡ana.

â€“ A mogu li znati o Äemu je ta druga tema? â€“ upita ogromna prilika starca.

â€“ Ne znam ako ste Äuli Å¡to o njemu, ali piÅ¡em o Edwardu Ghostsongu. â€“ tiho proÅ¡apta Arthur, a HaiÄ‡aninove se oÄi zasjaje.

â€“ Heh, kakav vam je to sjaj o oÄima? â€“ upita starac vlasnika duÄ‡ana.

â€“ Radije se vi drÅ¾ite svojeg pljuvanja po voodoo religiji i tresuÄ‡im Å¡amanskim guzicama! â€“ glasno odbrusi HaiÄ‡anin, na Å¡to su starÄeve oÄi zasjale plamenom znatiÅ¾elje.

â€“ ZnaÄi ipak neÅ¡to znate o njemu, ha? â€“ znatiÅ¾eljno ga upita Arthur.

â€“ ÄŒuo sam priÄe o njemu, samo priÄe. â€“

â€“ Kakve priÄe? â€“

â€“ PriÄe koje ste vi vjerojatno veÄ‡ Äuli, ako se tako zanimate za njega. â€“

â€“ Lukavi ste vi! â€“ kroz smijeh reÄe starac.

â€“ ÄŒuo sam ja puno priÄa o njemu, a sve one potvrÄ‘uju nekoliko stvari, da je bezosjeÄ‡ajan i
okrutan lovac na demone i da je besmrtan. Ljudi govore da u njemu Äak ima i Ä‘avolje krvi i to ga Äini besmrtnim. TakoÄ‘er svaka priÄa o njemu zapoÄinje u 16. stoljeÄ‡u kad se prvi put javlja u priÄama koje se do dana danaÅ¡njeg prenose s koljena na koljeno. Malo sam istraÅ¾ivao i otkrio o njemu neke stvari koje nitko joÅ¡ ne zna. On je prva nadnaravna osoba za koju vjerujem da postoji. PreviÅ¡e je dokaza ostavio. MoÅ¾da su ti dokazi nevidljivi obiÄnim ljudima, ali kad biste ih iÅ¡li prouÄavati zakljuÄili biste da on najvjerojatnije postoji. Znate Å¡to je najzanimljivije od svega? â€“

â€“ Å to? â€“ znatiÅ¾eljno upita HaiÄ‡anin.

â€“ Postoji njegov noÅ¾ koji nitko nije dirao osim njega samoga. PronaÅ¡li smo ga u podrumu neke napuÅ¡tene kuÄ‡e, dobro zakljuÄanog u kutiji. NoÅ¾ mi je poslao jedan moj dobar prijatelj i ja sam dao da uzmu otiske s njega. Otiske prstiju sam usporedio s otiscima drugog predmeta za kojeg se vjeruje da je njegov. I pogodite Å¡to je bilo? Otisci su se poklapali, a vlasnik tih otisaka ne postoji. Ili barem mi tako mislimo. Hehehe! Ne znam koliko je onaj noÅ¾ bio tamo, ali vjerujem da je to od Edwarda Ghostsonga, legendarnog lovca koji je moÅ¾da ubio (ako je postojao naravno) sve nadnaravno ovoga svijeta. PriÄe kolaju svijetom veÄ‡ stoljeÄ‡ima, a ja sam prvi Äovjek koji mu je uspio uÄ‡i u trag. â€“ zavrÅ¡i starac svoju priÄu sa smijeÅ¡kom na licu.

â€“ Mogu li vidjeti kako izgleda taj noÅ¾? â€“ upita HaiÄ‡anin autora feljtona.

â€“ Objavit Ä‡u njegovu sliku u vaÅ¡em najdraÅ¾em feljtonu. â€“ reÄe starac kroz smijeh.
HaiÄ‡aninu nije bilo do smijeha, veÄ‡ je pogledao ponovno prema polici gdje je ponosito stajala Statua DuÅ¡e i mnogo raznih voodoo lutaka razbacanih po polici. Uzme jednu voÅ¡tanu figuricu u obliku Äovjeka te je stavi na stol toÄno ispred Arthura.

â€“ Malo si se previÅ¡e raspriÄao o najobiÄnijoj legendi, starÄe. Zanimljivo je da vjerujeÅ¡ u legendu, ali ne vjerujeÅ¡ u ono Å¡to je stvarno. â€“ reÄe ogromni HaiÄ‡anin pokazujuÄ‡i na malenu figuricu.

â€“ Å to je ovo? â€“ upita ga starac.

â€“ Ovo je jedna od onih kultnih figurica za koje se vjeruje da mogu naÅ¡tetiti osobi koja vjeruje u to. ZnaÄi ti vjerujeÅ¡ da Ä‡eÅ¡ otegnuti papke u trenutku kad ja smrskam ovu figuricu.
Starac se poÄeo smijati iz sveg glasa dok ga je vlasnik Skrivene MoÄ‡i promatrao.

â€“ Zar stvarno misliÅ¡ da ja vjerujem u ove gluposti? â€“ kroz smijeh ga upita.

â€“ A Å¡to ako poÄneÅ¡ vjerovati? â€“ ozbiljnim glasom upita HaiÄ‡anin starca.
Starac se prestade smijati te pogleda vlasnika u oÄi na Äijem se licu pojavio ogroman osmijeh, koji se protezao od uha do uha.

â€“ ZaÅ¡to ne vjerujeÅ¡ u hoodoo? ZnaÅ¡ da je bit te vrste magije u vjerovanju? Ti vjerujeÅ¡, onda radi. Å to jaÄe vjerujeÅ¡, to je ona jaÄa. Zar te je strah vjerovati u nju? â€“ upita Arthura.
Arthur pokuÅ¡a neÅ¡to izgovoriti, ali ga HaiÄ‡anin zaustavi te nastavi sa svojim govorom.

â€“ Å teta Å¡to ne vjerujeÅ¡. Hoodoo u rukama, bolje reÄeno u umu pravog Äovjeka moÅ¾e biti opasno oruÅ¾je, da ne kaÅ¾em smrtonosno ili pak boÅ¾ji dar. Zamislite koliko osoba biste mogli uniÅ¡titi na taj naÄin? Sve one koji vam se suprotstavljaju, one koji su vas prevarili, one koji su tvrdili da neki lijek moÅ¾e izlijeÄiti vaÅ¡u neÄ‡akinju. Zamislite... â€“

â€“ DOSTA! â€“ zagrmi starac iz sveg glasa â€“ DOSTA S OVIM GLUPOSTIMA! â€“

â€“ ZnaÄi sjeÄ‡ate se one vrele noÄ‡i kad ste vi i vaÅ¡ brat donijeli onu malenu curicu da bude izlijeÄena? ZaÅ¡to nije bila izlijeÄena? Sigurno se to pitate, moÅ¾da zbog toga Å¡to niste vjerovali u ono Å¡to bi je moglo izlijeÄiti, Å¡to niste vjerovali u njezin oporavak veÄ‡ samo u prokleti novac? Da ste vjerovali u onu smrdljivu tresuÄ‡u Å¡amansku guzicu moÅ¾da bi na ovaj danaÅ¡nji dan, vaÅ¡a neÄ‡akinja bila Å¾iva i zdrava. Ali ne, vi ste vjerovali nekim lijekovima koji ni dan danas ne funkcioniraju. Dobili ste ogromnu svotu novca u zamjenu za Å¾ivot vaÅ¡e neÄ‡akinje i vaÅ¡u Å¡utnju. Nije ni Äudo Å¡to brat viÅ¡e ne priÄa s vama. Pa koja bi normalna osoba priÄala s vama nakon svega? â€“ nastavi crnac provocirati svog kupca koji je blijedo gledao u njega.
Cijelo vrijeme, vlasnikova ruka je bila iznad voÅ¡tane figure, spremajuÄ‡i se da je spljoÅ¡ti. Niz starÄevu izboranu glavu kapale su kapi znoja dok je gledao kako ogromna haiÄ‡anska ruka kruÅ¾i iznad figurice. Pogledao je prema HaiÄ‡aninu koji se smjeÅ¡kao.

â€“ Kako sve to znaÅ¡? â€“ upita ga starac drhtavim glasom.

â€“ Voodoo, â€“ kroz smijeh reÄe vlasnik malog skromnog duÄ‡ana nazvanog Skrivena MoÄ‡ â€“ Voodoo. â€“

â€“ Nije moguÄ‡e! â€“ promuca Arthur.

â€“ Sve je moguÄ‡e, â€“ hladnim glasom reÄe HaiÄ‡anin â€“ sve, ama baÅ¡ sve je moguÄ‡e. MoguÄ‡e je Äak i da vaÅ¡ Edward Ghostsong uÄ‘e kroz ona vrata u moj duÄ‡an da kupi sredstva koja bi mu mogla pomoÄ‡i u borbi protiv raznih zloduha. TakoÄ‘er sam vam zaboravio napomenuti da se veÄ‡ 30 godina bavim hoodoo magijom. Zamislite kakvu snagu hoodoo magija ima u mojim rukama? Zamislite Å¡to mogu raditi s njom? LijeÄiti ili ubijati ljude. Zamislite Å¡to bi se dogodilo da sada smrskam ovu figuricu? Trideset se godina bavim hoodoo magijom, trideset. I sad u treptaju oka vam mogu oduzeti Å¾ivot. â€“ zavrÅ¡i HaiÄ‡anin te pogleda prema starcu.

Arthura, poznatog sveuÄiliÅ¡nog profesora koji u slobodno vrijeme piÅ¡e za novine, oblio je hladan znoj. Starac je problijedio, izgledao je poput sablasti. Na njegovom licu viÅ¡e nije bilo onog iritantnog osmijeha.

â€“ Zar ste, nakon Å¡to ste skoro veÄ‡inu svog Å¾ivota proveli u skepticizmu, konaÄno poÄeli vjerovati u nadnaravno? â€“ upita ga HaiÄ‡anin podrugljivim glasom.

â€“ Ne. â€“ odgovori starac.

â€“ Zar vas je strah? â€“ ponovno ga upita.

â€“ Ne. â€“ ponovno odgovori starac istim odgovorom.
Ä†elavi HaiÄ‡anin s odvratnim oÅ¾iljkom na licu gledao je u blijedog starca koji se kupao u znoju i Äije su ruke drhtale od straha. ZastraÅ¡ujuÄ‡u tiÅ¡inu razbijalo je jedino kucanje sata.

â€“ ZaÅ¡to ja onda Äujem vaÅ¡e ubrzano kucanje srca? â€“ upita vlasnik Arthura, najpoznatiju liÄnost koja je ikad kroÄila u njegov mali duÄ‡an Skrivenu MoÄ‡.

â€“ M-m-m-m-molim? â€“ promuca starÄiÄ‡.

HaiÄ‡anin svojom ogromnom rukom zamahne i smrska voÅ¡tanu figuricu, a starac krikne od straha. Neko je vrijeme starac gledao ostatke smrskane voÅ¡tane figure ispod ruke vlasnika duÄ‡ana, a onda se sruÅ¡i na pod, mrtav.

â€“ K vragu! â€“ krikne ogromni HaiÄ‡anin.

~~~

- ZnaÄi da ponovimo. A.D. je doÅ¡ao u vaÅ¡ duÄ‡an kako bi vas ispitivao o voodoo magiji, zar ne? â€“ upita policajac ogromnog HaiÄ‡anina koji potvrdno klimne glavom.

â€“ I onda se usred razgovora jednostavno sruÅ¡io? â€“

â€“ Da, mi smo fino raspravljali o voodoo magiji i onda je zastao, problijedio i sruÅ¡io se na pod mog duÄ‡ana. â€“ reÄe vlasnik Skrivene MoÄ‡i sa suzom u oku.

â€“ Oduvijek sam volio njegove feljtone. Na zanimljiv je naÄin pobijao tvrdnje da alternativno postoji makar je Äesto bio u krivu, ali svejedno su mu Älanci bili vrlo zanimljivi.

â€“ Znam, i ja sam ih Äitao. Å teta Å¡to ih viÅ¡e nema. â€“ reÄe policajac dok je zapisivao podatke u svoj blok.

â€“ Mogu li znati od Äega je jadnik preminuo? â€“ upita HaiÄ‡anin policajca tuÅ¾nim glasom.

â€“ Najvjerojatnije od infarkta. Bio je popriliÄno star. â€“ odgovori policajac ne skidajuÄ‡i pogled sa svog bloka.

â€“ I imao je dosta problema u obitelji, bio je u sukobu s bratom te nikad nije vodio zdrav Å¾ivot, pa Äak ni sad u starim godinama. â€“ nadoda HaiÄ‡anin.
Policajac digne pogled sa svog bloka i pogleda vlasnika duÄ‡ana.

â€“ Kako vi to znate? â€“ upita policajac.
HaiÄ‡anin uzdahne i glavom klimne prema polici gdje se nalazila autobiografska knjiga o Arthuru D.

â€“ Zanimljiva knjiga, vjerujte mi. Ako su vam se sviÄ‘ali njegovi Älanci, ovo Ä‡ete oboÅ¾avati. â€“ odgovori tuÅ¾nim tonom.

â€“ Vjerujem. â€“ reÄe policajac te zaklopi svoj notes â€“ To bi bilo sve, ako bude ikakvih pitanja, javit Ä‡emo vam se, u redu? â€“
HaiÄ‡anin potvrdno klimne glavom, a policajac izaÄ‘e iz Skrivene MoÄ‡i.

â€“ Jadan Äovo, zar ne Edgare? â€“ upita vlasnik svog maÄka koji je i dalje mirno leÅ¾ao u svojoj koÅ¡ari ne obaziruÄ‡i se na tragiÄne dogaÄ‘aje koji su se odvili u duÄ‡anu.

â€“ Ajde Edgare, ovdje ti je hrana i voda ako ogladniÅ¡ ili oÅ¾edniÅ¡, a ja idem sad kuÄ‡i na spavanje. Da znaÅ¡, sve me to izmorilo. â€“ reÄe HaiÄ‡anin gladeÄ‡i crnog maÄka po glavi.
Vlasnik duÄ‡ana se spremi, obuÄe svoj kaput i izaÄ‘e iz trgovine te zakljuÄa vrata za sobom.

â€“ Uvijek valja bit na oprezu. â€“ promrmlja HaiÄ‡anin i izvuÄe kljuÄ iz kljuÄanice. Pogleda oko sebe, duboko uzdahne i zaputi se kuÄ‡i.

Njegovom malom i skromnom trgovinom zavlada tiÅ¡ina. Crni maÄak, nazvan po kultnom piscu Edgaru Allanu Poeu, izaÅ¡ao je iz svoje koÅ¡are i skoÄio na udoban stolac gdje se smjestio za spavanje. Dok je leÅ¾ao, pogledao je prema polici s voodoo priborom gdje je ponosito stajala Statua DuÅ¡e koja je svojim smaragdno zelenim oÄima buljila prema vratima duÄ‡ana.

by **[MorgotH]** » Sun Jan 04, 2009 8:53 pm

Creative Commons License
Djelo Tijelo, čiji je autor Toni Juričić, ustupljeno je pod licencom Creative Commons Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada 3.0 Hrvatska.

http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_249dvmn7hm

Tijelo

Written by – Toni Juričić

Ovaj zapis svećenika koji je prije mene obavljao svoju svetu dužnost u ovom mjestu pronašao sam dobro skrivenog među raznim papirima na čijim se rubovima jasno vide tragovi, očito bezuspješnog, spaljivanja. Očito je pokušao spaliti svoj zapis nakon što ga je napisao, no iz nekog razloga je odustao od svoje namjere. U ovo mjesto došao sam pred par mjeseci i svakoga dana (od mog dolaska ovdje) zahvaljujem bogu što me poslao ovdje da obavljam svetu misu, barem sve dok nisam pročitao ovu jezivu ispovijest. Ljudi izgledaju pristojno, pobožni su i nema nikakvog zločina unatrag dvadesetak godina, te svi su složni i pomažu jedan drugome... Pravo idilično mjesto. San svakoga tko želi malo mira u svojem životu. Pročitavši zapis, shvatio sam razlog žurnog požurivanja mog kolege za premještaj u drugu župu. Isti je razlog zašto vam i ja pišem ovo pismo. Također premjestite u drugu župu, što dalje od ovog mjesta. Kao razlog moje želje da napustim ovo mjesto, uz pismo ću priložiti i zapis kolege svećenika.

***

„U ovaj idilični grad poslan sam pred otprilike godinu dana, da obavljam svoju svetu dužnost koju mi je dragi Bog namijenio. Prije ovog mjesta, služio sam po raznim župama diljem ove prekrasne zemlje i svakoga bi puta plakao cijelu noć kad bi saznao da sam prebačen u drugu župu iz žalosti što napuštam ovu, koja mi postade više od doma. No ovu ću s radošću pokušati zaboraviti i oplakivati ću jedino jadnika koji je poslan kao moja zamjena. Pred par dana poslao sam svojim nadređenima pismo da želim napustit ovo mjesto s napisanom ispoviješću što se točno ovdje dogodilo, no još nisam dobio odgovor. Polako se počinjem bojati, da pismo nikad nije došlo do njih, ili još gore, da ne žele odgovoriti. Upravo mi je u glavi sinula misao da im je u mogućnosti i zataškavanje takvog događaja. Kao mjera sigurnosti, počeo sam s ponovnim pisanjem one iste ispovijesti, Pričekati ću odgovor još mjesec dana. Ako odgovor bude negativan ili ako ne odgovore, onda mi nema druge nego pobjegnem iz ovog mjesta. Razlog moje mržnje prema ovom selu leži u onom kobnom danu od kojeg je prošlo par tjedana, a sjećanje na njega je svježe kao da sam pred par minuta zgrožen utrčao u crkvu. No prije nego što krenem s prepričavanjem tog jezivog događaja, opisat ću ovo mjesto i ljude koji ga nastanjuju.

Ovo mjestašce XXXX smješteno je u dolini okruženoj brdima kroz koju teče rijeka čije je „prisustvo“ od iznimne važnosti za stanovnike i njihovu poljoprivredu. Sam izgled mjesta me podsjeti na idilična sela iz priča koje mi je pričala majka kao malom dječaku. Radišni seljaci mirno obavljaju svoj težak posao bez ikakve žurbe (za razliku od gradova), djeca trče prostranim zelenim njivama, a njihov se smijeh čuje nadaleko. Žene u ovom mjestu, kao i u ostalim mjestima, imaju ulogu domaćice, spremaju ručak za svoje muževe, brinu za djecu i razne domaće životinje (u čemu im nerijetko pomažu i djeca ).

Naravno, kao i većina sela u kojima sam službovao i ovo je bilo iznimno pobožno. Svakog jutra, Crkva je bila prepuna. Muškaraca koji se spremaju na posao u polju, žena koje odlaze na trg i djece koja odlaze u školi ili na livadu pored rijeke.

Ostatak mještana koji nisu stigli zauzet sjedeća mjesta stajali bi na nogama kako ne bi propustili moju novu propovijed što me jako veselilo i činilo veoma ponosnim. Pravo idilično mjesto, koje me čak i previše podsjećalo (kao što sam prije napisao) na neko bajkovito selo iz kojeg se nepoznati pustolov sprema u nove avanture. Nažalost, na teži sam način shvatio koliko je čvrsta njihova vjera prema svetom Ocu i koliko je velika mržnja prema Sotoni i njegovim demonskim poslima.

Jedan od mještana, koji me pozvao k svojoj obitelji na večeru prvu noć kad sam stigao u ovo mjesto, pričao je o tome kako su oni oduvijek pobožni ljudi. Također mi ispriča kako je njihovu vjeru prema bogu učvrstio jezivi događaj koji se zbio pred par godina na jednom od ovih brda.

Dok je govorio o toj strahoti, njegov se glas stišao do jedva čujnog, a djeca (koja su problijedila u licu) ustala su s stola, pozdravili me i napustili kuću kako bi njihov otac mogao u miru mi ispričati što se dogodilo na susjednom brdu. Slušajući to jezivo pripovijedanje, osjećao sam kako trnci prolaze mojim tijelom.

Ispričao je (nažalost istinitu) priču o tome kako su pred par godina mještani sela sa jednog od ovih krasnih brda nestali preko noći. U tom selu sljedećeg jutra nije bilo nikoga živog. Selo je bilo u normalnom stanju, nije bilo nikakvih znakova da je netko izvršio stravično ubojstvo cijelog sela, također nije bilo dokaza da su mještani napustili to selo jer su sve njihove stvari ostali ondje i nitko nije vidio veću grupu ljudi kako te kobne noći napušta brdo.

Taj mladić, koji je problijedio poput duha dok mi je pričao ovu iznimno sablasnu priču, također napomene da je on pronašao prazno selo tog jutra. Od svih silnih mogućih pitanja koje sam ga htio upitati vezano za to selo i njegovu misterioznu sudbinu, upitah ga kojim je poslom pošao u to selo.

Mladić je uzdahnuo, a njegovom se licu polako vraćala boja. Ispriča mi da je otišao po gospodina kojeg je dan prije dopratio u to selo. No umjesto na gospodina koji ga je trebao čekati pored seoske fontane, naišao je na „selo duhova“. Par sati je pretraživao selo i okolicu za mještanima, no bez uspjeha. U suton se vratio u svoje mjesto prije početka večernje mise. Zaputio se k crkvi i sumještanima ispričao misteriozan događaj koji se zbio njihovim susjedima.

Svi su bez riječi slušali što se dogodilo. Nakon što je završio svoju priču, svećenik koji je služio ovdje prije mene, obratio se mještanima XXXXX i rekao kako zbog tog događaja trebaju učvrstiti svoju vjeru, što su oni i učinili. Od tog dana, njihova je vjera graničila s fanatičnošću.

Prije nego što sam otišao iz njegove kuće, uhvatio me za ruku i priznao da misli kako je za tu nesreću koja se dogodila na susjednom brdu kriv crni križ koji se nalazi u jednoj ukletoj kapelici izgubljenoj u šumi. Također mi prizna da je on davno vidio tu kapelicu i crni križ u njoj. Oči su mu zasjale iz želje da ispriča još jednu stravičnu priču.

Kako mi je bilo dosta ovakvih priča za ovu večer, zamolih ga da je ispriča kojom drugom prilikom kad ponovno posjetim njegovu ljupku obitelj. On se nasmija i složi sa mnom. Pozdravih se s njegovom obitelji i napustim taj topao dom. Tokom cijelog puta do crkve, mojom glavom su se motale mračne misli o tom nesretnom selu izazivajući jezu u meni. Zbog tog nekakvog čudnog straha, ubrzao sam svoj korak.

Došavši u crkvu, pogled mi odmah pade na križ. U toj zamračenoj prostoriji, podsjeti me na crni križ o kojem mi je mladić htio pričati. Približih se oltaru, kleknem, te se prekrižim i pomolim. Klečio sam ispred križa gledajući u Krista našeg spasitelja još uvijek misleći o onom što mi je mladić govorio. Umoran od ovog napornog dana, ustao sam i otišao na spavanje. Prve noći u ovom mjestu nisam sklopio ni oka.

Godinu dana kasnije od moje prve večeri i prve mise u ovom selcu, malo poslije podna, u moje je odaje poput furije uletjela uplakana djevojka. Suznih je očiju ispričala kakva je nesreća snašla njezina starijeg brata ovog jutra dok je on s ocem radio u polju. Jadnog je mladića (prema iskazu djevojke, te kasnije njezinog oca) ugrizao nekakav čudan kukac kojeg još nisu vidjeli ovim krajevima.

Prema djevojčinoj priči, mladić je automatski zgazio kukca grotesknog izgleda i nastavio s radom. Otrov nije djelovao odmah u početku, no s vremenom nesretniku je postajalo sve lošije sve dok se nije srušio na pod bez svijesti. Prestravljeni otac unio ga je u kuću, a kćerku je poslao po mjesnog liječnika.

Na žalost te jadne obitelji liječnik nije mogao pomoći. Sam taj kukac, a pogotovo njegov otrov su nepoznati medicini i izlječenje je bilo iznad doktorovih mogućnosti.

Rekla mi, još uvijek plačući poput kišne godine, da ju je majka zbog te nemogućnosti oporavka poslala svećeniku (meni) da dođem večeras k njima i dam bolesničko pomazanje, jer prema doktorovim predviđanjima, jadnik neće preživjeti noć. Nikako nisam mogao odbiti zahtjev mlade dame. Nekako sam uspio smiriti prestrašenu djevojku, te je poslah kući da obavijesti roditelje da me očekuju večeras. Čuvši to, počela se zahvaljivala iz svega srca u ime svoje obitelji, te je pohitala prema svom domu.

Prema nesretnoj obitelji krenuo sam u suton. Hodajući prema njihovom domu, u zraku sam mogao osjećao nekakvu nadnaravnu zlu silu koja me pomalo plašila. Radi nje sam ubrzao svoj korak.

Do kuće te obitelji trebalo je otprilike sat vremena, taman da se noć spusti. Stigavši blizu nje, ispred vrata ugledah nisku staru ženu, majku tog jadnog mladića. Spazivši me u daljini, ona mahne davajući znak da su oni ta tragedijom pogođena obitelj. Njezino je lice bilo izborano, oči crvene, a duga sijeda kosa padala je preko njenih kržljavih ramena.

Prišavši joj na vratima, ona brizne u plač te padne na koljena i stade me moliti da učinim sve da spasim njihovog sina koji hrani ovu siromašnu obitelj.
Položio sam ruku na njezino rame, rekavši da će sve biti u redu. Tu rečenicu sam izgovorio s sumnjom u mislima. No ona ju nije primijetila u mojem glasu, te se dignula s poda i uvela me u kuću.

Njihovim je domom vladala tmurna atmosfera. Ugledao sam mladu djevojku koja je sjedila na stolici, kako i dalje lije suze zbog nesretne sudbine njezinoga brata. Shvativši da sam ušao u kuću, ustala se s stolice, obrisala suze i krenula ususret meni. Poput njene majke i ona me molila da učinim sve kako bi joj spasio brata. Ponovno uputih par riječi utjehe njoj i njenoj majci, te me odvedu u sobu.

Ušavši u sobu, zamalo se izbljuvah kad osjetih smrad koji je vladao ondje. Na krevetu je ležao bolesni mladića koji je izgleda utonuo u nemirni san. Konstantno se okretao po krevetu, mrmljajući nešto u toj noćnoj mori. Pored njegovog kreveta, klečao je njegov otac milujući sinovo lice. U kutu sobe ugledah proćelavog čovjeka s inteligentnim crtama lica. Upravo iz tih crta, zaključih da je doktor. Približio sam se krevetu, pozdravio oca i pomilovao mladića po njegovom gorućem licu.

Dok milovah mladićevo vrelo lice, na mojem ramenu osjetih snažnu ruku i začujem glas kako mi šapće – Dođi ispred sobe. -. Kako me ta ruka i glas prestrašio, naglo se okrenuh i ščepam tu ruku koja se i dalje nalazila na mom ramenu. Ugledah blijedog doktora neugodno iznenađenog mojom reakcijom. Spustio sam pogled na oca koji također nije bio oduševljen. Taj trenutak tišine činio se dugim poput vječnosti, i trajao bi i dalje da ga doktor nije prekinuo i napustio sobu, a za njim sobu napusti i mladićev otac ostavivši me samog u sobi.

Taj trenutak samoće iskoristih da se priberem i obrišem hladan znoj s svog lica koji me oblio kad me doktor prestraši. Ponovno bacim pogled na umirućeg jadnika, napravim znak križa nad njegovim tijelom i napustim sobu.

Približavajući se vratima sobe, s druge strane začujem muški glas kako izbacuje teške psovke i proklinjanje na račun doktora i medicine koja je bespomoćna u ovoj situaciji. Prije nego što otvorih vrata i pridružim im se, na trenutak sam zastao ispred njih slušajući prepirku. Još jedna standardna prepirka između oca/majka ili drugog člana obitelji koji nikako ne mogu prihvatiti gubitak njihovog djeteta s doktorom koji je posve nesposoban u ovim situacijama.

- Pa vi ne razumijete! On hrani ovu obitelj! Ja sam star, ja ne mogu više, što će biti s mojom ženom i kćerkom kad i ja umrem? Morate me razumjeti, morate ga spasiti! - kroz suze je govorio stari seljak, glava ove obitelji, neprestano pokušavajući paziti da ne digne svoj glas.

Iako iza vrata, mogao sam zamisliti doktora. Vjerojatno je imao izraz lica poput svih doktora u ovakvim situacijama. Tupo gledajući u neku točku, izbjegavanje kontakt s očima člana obitelji i bezuspješno pokušavajući pronaći neku ispriku ili riječ utjehe za ovu nesretnu obitelj.

- K vragu i vi! Šta samo šutite! – razdere se otac.

Okrenem se prema mladiću, i ugledah ga budnog. Očiju punih suza je osluškivao prepirku između njegovog oca i doktora. U trenutku kad nam se pogledi susretnu, on jedva progovori zadnjim snagama ovog života.

- M-m-m-molim vas sp-p-pasite me... – reče drhtavim glasom

Približih se mladiću, pomilovah ga po gorućem licu i utješim ga kao što uzaludno utješim većinu ljudi: da ću ih spasiti, da će sve biti u redu i da se ne trebaju bojati. Mladić me pogleda, nasmije se i ponovno izusti jedva razumljivu rečenicu:

- Znam da ću umrijeti, ali molim vas, spasite me pakla koji se sprema – kroz suze reče umirući jadnik.

Ponovno ga pomilovah, obećam mu spasenje, a mladić okrene svoju glavu i ponovno utone u nemirni san. S druge strane vratiju se začuje ponovno nekontrolirana dernjava mladićevog oca.

- Pa gdje je taj prokleti svećenik! – grlovito i kroz suze zadere se stari.

Razbješnjen njegovim ponašanjem ispred sobe njegovog umirućeg sina, bijesan izletih iz sobe. Ugledavši me ljutitog, starčevo lice pocrveni od srama što me nazvao pogrdnim imenom. Očitao sam mu bukvicu radi onakvog ponašanje ispred sobe u kojoj njegov vlastiti sin umire, čiji mukotrpan prelazak s ovog svijeta on dodatno otežava svojom dernjavom. Starom seljaku nije trebalo dugo da shvati da je pogriješio, i plačući je priznao to. Priznao je da se boji ove sudbine kojom bog prokle njegovog sina. Tko se ne boji toga? Predložio sam starome da otiđe dolje po svoju obitelj i pozove ih gore kako bi mogao dati bolesničko pomazanje umirućem jadniku.

Kad je stari otišao dolje, okrenuo sam doktoru i upitam ga zar se stvarno ništa ne poduzeti u vezi ove bolesti. Doktor nije odgovorio, samo je niječno mahnuo glavom. Na umu sam imao još par pitanja koje sam htio postaviti, no cijela se obitelj sumornih lica pojavila pored nas, jedva susprežući svoje suze. Nitko nije progovorio. Nekoliko trenutaka stajali smo ondje u tišini.
Doktor je skrivao pogled zbog srama što ne može pomoći, uplakane majka i kćerka tješile su jedna drugu u zagrljaju, a otac je ponosito stajao uz njih pokušavajući sakriti tugu koja ga tišti. Gledajući tu scenu koja se odvija pred vašim očima, u vama se javlja osjećaj jada koji steže vaše srce. Jad, koji vam izaziva suze na oči i to ne zbog tuge, već zbog spoznaje da ne možete učiniti ništa. Svaka riječ koju izgovorite kao utjehu, potpuno je uzaludna. Upravo zbog tog jada, vaše se oči pune suzama u tim trenutcima.

Ne mogavši više izdržati u toj sumornoj atmosferi, predložim im da uđemo u sobu. Svi pogledaju u me, i potvrdno kimnu glavom. Otvorih vrata i uđemo u prostoriju tuge gdje nesretni mladić smrt svoju čeka.

Pri ulasku u sobu, majka i kći potrče prema njegovom krevetu, gdje su kleknule i počele s molitvom. Mladićev otac, stajao je uz mene i doktora, još uvijek nastojeći suspregnuti svoje suze. Na niskom klimavom stolu pored kreveta ugledah nizak stol, prekriven bijelom plahtom, na kojem stajahu dvije zapaljene svijeće koje majka i kći zapale prije nego što sam došao u ovu kuću i drveni križ, a pored stola primijetih vrč vode. Sve što je potrebno za ovaj sakrament bolesničkom pomazanja. Ne želivši više oduživati ovaj trenutak, jadnika poškropim svetom vodom, a zatim i sve prisutne u ovoj sobi.

Poškropivši ga, mladić se naglo probudi kao da ga je netko ubo. Ogledavao je po sobi poput djeteta koje se našlo na nepoznatome. Njegov se pogled zaustavio na meni, uputivši mi uznemirujući osmijeh. Majka ponovno briznu u plač, te zagrli svog sina. No on ne uzvrati zagrljaj, već odbrusi i nazove je najpogrdnijim imenom koje majka može čuti. Svi su zinuli od čuđenja, naročito majka kojoj suze nisu prestajale teći niz lice. Ponovno se približi mladićevom licu, no sin je pljune i ponovno je nazove istim pogrdnim nazivom. Jadna mršava starica se odmakne od sina, a za njom i sestra.

Stari seljak nije rekao ni riječ, tiho je gledao sina kako se kesi đavoljim osmijehom svojoj majci koja ga je dovela na ovoj svijet. Slučajno pogledah njegovu ruku koja je drhtala od straha, od straha što se može dogoditi u ovoj užasnoj sobi. Njegovo prvorođeno dijete prostrijeli ga pogledom, od kojeg jadnikov napor u susprezanju suza pukne, te brizne u plač. Vidjevši oca kako plače, mladić mu se nasmije i nazove ga slabićem i kukavicom. Sljedećeg je pogledao doktora kojem se također nasmije.

Primijetivši da ga njegov neizlječivi pacijent promatra, doktorovo tijelo zahvati drhtavica. Vidjevši doktorov strah u kostima mladić se glasno nasmije. Od straha, stari proćelav doktor padne na koljena uhvativši se za glavu moleći mladića da prestane.

- Sve će nas spaliti! Sve će nas uništiti! – krikne doktor

Umirućeg momka neopisivo je veselilo to ponašanje doktora. Glasno se smijao dok je promatrao starca kako na koljenima moli i zove božju pomoć. Obitelj je u kutku sobe gledala u strahu je gledala njihovu odmetnutu krv kako se očito poigrava s umom seoskog liječnika. U jednom trenutku jadni starac izleti iz sobe, izazvavši još veći smijeh u mladića.

Ne želivši više da momak u ovom deliriju pojačava patnju njegove obitelji, zamolih prisutne da napuste ovu sobu i nastave moliti za njegovu dušu ispred vratiju, kako bi ga mogao ispovjediti u miru. Nitko se nije opirao mojem zahtjevu, vjerojatno iz strahopoštovanja prema bogu koji bi se mogao osvetiti na duši njihovog sina ako se ne bi poštivala moja odluka. Ostavivši me nasamo s mladićem, približio sam mu se, kleknuo pored njega i zamolio ga da ispovijedi svoje grijehe.

Pošto je ispovijed je sveta stvar, stvar koja se nikome ne govori, a tako ni piše, zato iz poštovanja prema njegovoj obitelji, neću je ovdje napisati iako je u tim trenutcima izrekao takve grozote kakvih bi se svaki častan čovjek posramio. Svakim trenutkom što sam više slušao njegove užasne riječi, bio sam uvjeren da je u njemu nekakav demon koji je zauzeo njegovo tijelo. Čim se u mojoj glavi pojavila ta misao, momak se ponovno počne smijati. Ne želivši vjerovati u to, završio sam ovaj obred, otvorio vrata sobe i pozvah ukućane natrag u sobu kako bi mu udjelio bolesničko pomazanje.

Obitelj je pokušavala sakriti pogled od svog bolesnog člana, vjerojatno od straha da ih pogodi još kojom pogrdnom riječju kao malo prije ili iz straha da se ne poigra s njihovim umovima kao s nesretnim doktorom koji se zaputio petama vjetra i kojeg se nadaleko moglo čuti kako se dere o zlu koje je opsjedalo ovog mladog momka. Postrojili su se pored prozora gdje su kleknuli i nastavili moliti. Sve je bilo spremno za završni čin. U trenutku kad htjedoh pomazati mladića, začujem nekakvu buku ispred kuće. Otac i majka su nastavili moliti unatoč toj buci, no njihova kćerka se nije mogla oduprijeti porivu da pogleda što proizvodi tu silnu buku. Ustane s poda i pogleda kroz prozor. Njezino lice problijedi, a rukom mi stade davati znak da dođem k njoj i prokukam kroz prozor.

Ispred kuće ugledah rulju, svi stanovnici sela, stari i mladi, okupljeni s bakljama u rukama, kao u pričama moje majka kad se seljaci spremaju na rat protiv nekakvog čudovišta koje godinama terorizira njihovo selo. Među tom okupljenom svjetinom, primijetih i doktora, blijeđeg nego prije, kako kliče mladićevo ime i huška svjetinu da spasi selo od tog zla. Meni i mladoj djevojci, na prozoru se pridruže i njezini roditelji koji s rukom priguše krik koji izazva prizor ispred njih.

- Velečasni, spasite se! – vikao je jedan od seljaka – Ne žrtvujte svoj život radi vražjeg sina! Dopustite da mi to učinimo umjesto vas, dopustite da ga spalimo za grijehe koje nastoji počiniti u našem selu!

Ne mogu opisati izraz lica na licima te jadne obitelji. Istovremeno preplašena, začuđena i tužna. Jadna stara žena uhvati me za rukav i zamoli da završim s bolesničkim pomazanje njihovom sinu prije nego što ga dočepa okrutna svjetina, jer sam bog ne zna što su oni kadri učiniti da zaštite ovo selo i ime božje. Pogledah u njezino uplakano lice, pa prema rulji koja je zazivala mene i obitelj da iziđemo van, pa u mladića kojeg je cijeli ovaj događaj neopisivo veselio.

– Znači, odlučili su me sredi... – kroz smijeh progovori mladić, no glasan i bolan krik mu onemogući da postavi do kraja svoje pitanje.

Mladić se započne previjati u boli, prevrtati u krevetu, derući se, proklinjući Gospodinovo sveto ime. Strga staru košulju sa sebe, otkrivajući svoje ispijeno mršavo tijelo. Tijelo toliko mršavo da ste jasno mogli vidjeti rebra i srce kako ubrzano udara po njegovih grudima. Dok se previjao u toj agoniji, okolinom je vladala tišina. Obitelj se sakrila u kutak sobe, a rulja je u strahu utihnula i očekivala sljedeći potez „vražjeg sina“.

U jednom trenutku, mladić se pribere. I dalje je ubrzano disao, uplakano gledajući oko sebe kao da je tek došao na ovaj svijet. Pogledom je tražio svoju obitelj koja se od straha sakrila u kut sobe sakrivajući svoj pogled od njega. Pogleda prema meni s pogledom žaljenja, kao da pokušava reći – Oprostite – , no u tom prokletom trenutku mladić se zadere demonskim glasom i zazove ime jednog od gospodara pakla, Beelzeboba.

Te minute trajale su poput sata. Njegovo srce eksplodira, a iz te rupe na grudima počeli su izlaziti razni groteskni kukci; muhe, škorpioni i ostale odvratne bube koje nikad nisam ugledao u svojem životu, a nadam se da ih neću nikad više vidjeti. Majka i kćerka su kriknule od šoka koji ih je snašao u tom trenutku, a otac ih je nastavio čvrsto grliti, pritom moleći boga da ih spasi. Bube su preplavile cijelu sobu. Počeo sam ih gaziti svojim teškim čizmama, no bilo ih je previše.

Kroz prozor doleti baklja, a za njom još dvije. U sekundi, cijela se soba našla u plamenu. Draga gospodo, ne mogu vam opisati kakav je strah u tim trenutcima kolao mojim tijelom, strah od smrti u vatrenoj sobi punoj demonskih kukaca.

Srećom u toj nesreći, vatra je poubijala sve te užasne kukce koju na svu sreću nisu napustili sobu. No ja nisam mogao pronaći izlaz u toj gorućoj sobi. Nakon mnogo godina zaplakao sam, plakao sam skupa s tom jadnom obitelji proklinjući ovu nesretnu sudbinu koja nas snađe. Pao sam na koljena i pomolio se za moju dušu, za dušu te jadne familije i dušu njihovog prokletog sina. U tom vatrenom ludilu začujem kako netko razbije vrata. U tom dimu primijetim onog seljaka koji me ugostio prve noći moje službe u ovom selu. Došao je po nas. Naš spasitelj. Zgrabio me, pogleda me da vidi ako sam još uvijek živ. Po osmijehu na licu kojeg sam jedva uputio svom heroju, zaključio je da sam živ, te me uhvati i izvede van. Kako me nosio prema izlazu, ugledah ostale seljake kako pale ostatak kuće.

– Sve će biti u redu, vjerujte mi. – utješi me moj spasitelj.

Tek onda shvatih njihovu podlu namjeru. Namjeravali su spaliti cijelu kuću i nesretnu obitelj s njom. Kad me izveo iz kuće i spustio na zemlju, htjedoh utrčati natrag u kuću da spasim obitelj, no seljaci su me zadržavali. Molio sam ih i preklinjao da ih spasim, no nisu me željeli slušati. Oglušili su se na moje molbe i na krikove koji dopiru iz te kuću, krikovi koji mole pomoć, krikovi nesretnika koji nisu zaslužili umrijeti ove noći. Krikovi nisu dugo potrajali. Ubrzo ih je vatra prigušila. Shvativši da su učinili svoje ovdje, seljaci se raziđu ostavljajući me samog ispred plamene kuće. Neko vrijeme sam oplakivao njihovu sudbinu i molio za spas njihovih duša.

Nakon što se pomolih u njihovo ime zaputih se u crkvu gdje sam započeo s pisanjem zahtjeva i ispovijesti u nadi da ću biti premješten u neku drugu župu nakon ovog nemilog događaja jer ne želim više ovdje služiti boga ovim okrutnicima koji su žive zapalili nevina bića u ime božje.
Ovo nije molba, ovo je zahtjev i ako on ne bude udovoljena, budite sigurni da ću obavijestiti sile koja su iznad vas o ovome stihijskom događaju koji se dogodio u ovome naizgled idiličnom selu. Nadam se skorom pismu o premještanju.

S poštovanjem, velečasni XXXXXX.

***

Ovako završava ispovijest mog prethodnika. Poput njega, nadam se premještanju iz ove mjesne zajednice. Pošto sam također saznao iz nekih izvora da je velečasni nestao bez traga i da više nigdje ne služi, odlučio sam vam poslati ovu ispovijest koji je jedini primjerak jer dobro znam što ste vi kadri učiniti, čak i vašim najboljim ljudima. Iskreno se nadam da toga neće doći u mom slučaju.

S dužnim poštovanjem, velečasni X

by **[MorgotH]** » Tue Feb 24, 2009 7:01 pm

Besmrtnik

Tko posjeduje izvor vječnog života posjeduje svijet. Naizgled beznačajna, upravo je ta rečenica dala novi smisao mojem životu. Od dana kada sam je pročitao, mojom glavom počele su juriti misli o vječnome životu stvarajući oluju raznih ideja. Nikada se nisam zamarao s mišlju o smrti, što se događa sa nama poslije života, gdje ode sva ta životna energija koja je skoncentrirana u našim tijelima. Sama pomisao da mogu umrijeti, da se svake sekunde može isključit moj život kojeg mučno gradim već godinama, mi je apsurdna. No još smješnije mi je da nakon toga nema ničega. Istina je da postoje razna svjedočanstva o reinkarnaciji kad se ljudi sjećaju svojih prošlih života ili već dobro poznat život u duhovnom svijetu, no tko želi riskirati? Tko želi umrijeti da provjeri točnost tih glasina koje već tisućljećima kolaju zemljom tjerajući nas da činimo dobro, jer u suprotnom bismo bili bačeni u neko mjesto poput pakla gdje bi nas mučili za vjeke vjekova?

Noćima nisam spavao zbog turbulentnih misli o vječnom životu koje su jurile mojom glavom. Zamislite kako je biti besmrtnik? Nikakva bolest ne može napast vaše tijelo i tokom godina, poput otrova, ga uništavati sve dok ne preminete izmoreni od borbe protiv nje. Nikakvo vam oružje ne može naštetiti. Potpuno ste sigurni u pljačkama, bili vi pljačkaš kojeg policajci ne mogu skinuti zbog te božanstvene moći ili tek slučajni prolaznik u kojeg je doletio metak.

Zamislite sebe na bojišnici dok jurišate u neprijateljsku bazu, a svi oko vas ginu od raznih eksplozija ili metaka koji lutaju u morbidnoj potrazi za ljudskih mesom, no vi ne ginete za razliku od vaših kolega. Od običnog vojnika do višeg čina, a s vremenom postali biste srce vojske, srce koje nitko ne može probosti. Zamislite te novce koje bi vam nudili za takve usluge. Od običnog smrtnika, postali biste poput boga.

Mislim da sam se previše unio u fantazije koje su se odigravale u mojoj glavi u vremenima dok sam tražio izvor vječnog života, pa bi bilo vrijeme da vam ispričam priču o tome kako sam tražio način da postanem i kako sam postao „ besmrtan “, te u konačnosti, kako sam se gadno opekao zbog ljudske znatiželje.

O svojem privatnom životu nemam što previše pričati. Bio sam sasvim prosječan čovjek koji poput svakog ljudskog bića teži nečem većem. Pročitavši jednog dana onu famoznu rečenicu, počeo sam istraživati svakakve knjige i mitove koje bi govorile o vječnome životu i gdje ga pronaći.

Većinom, to su bile besmislene legende koje su miljama daleko od istine. Poput igle u plastu sijena, godinama sam uzaludno istraživao proučavajući svakakve knjige i posjećivao brojne religiozne ljude za koje se vjerovalo da znaju ( i imaju ) ključ besmrtnosti.

Tu uzaludnu potragu prekinuo je dan kada sam od nepoznatoga pošiljatelja putem pošte dobio nekakvu čudnu staru bilježnicu. Sam bog zna tko ju je poslao i kako je sakrio svoje ime. Čini se da se netko od tih brojnih mistika koje sam posjetio odlučio smilovati nad mojim smrtnim tijelom i poslao knjigu koja sadržava nešto što sam dugi niz godina tražio. Njezino raspadajuće stanje, tekst pisan na latinskome, požutjele stranice. Sve je upućivalo da je to ono što toliko tražim, da upravo ona sadrži ključ koji savršeno pristaje i otključava vječni život za ljudsko biće koje s godinama polako vene.

Mislim da je poprilično apsurdno da vam otkrijem tu tajnu i to za nikakvu cijenu. Zato sam odlučio da će ostati sigurna u mojem umu, do moje smrti... Ako je uopće bude. Nakon svih tih godina proučavanja te trošenja para na putovanja svijetom i posjetima raznim misticima, napokon ću s vremenom nadoknaditi novčani gubitak kojeg me stajala ova potraga. Naravno, to neće biti suviše teško s božanstvenom moći koju ću posjedovati.

Mjesecima sam odgonetavao zagonetni tekst napisan ružnim rukopisom, a to je dodatno pogoršavalo i raspadajuće stanje knjige, no trud se isplatio. Nije mi dugo trebalo da otkrijem da je to dnevnik kojeg je vodio nekakav okultni fanatik koji je uspio izbjeći smrt i, ako ćemo vjerovati legendama o njemu, dan danas živi među nama. Za oko mi zapne rečenica da mogu biti ranjavan, no da ne mogu umrijeti od tih posljedica. Nisam se previše zabrinuo oko toga jer u konačnici ipak neću umrijeti.

Onog dana kad sam preveo tekst i shvatio kakav ritual treba obaviti da postanem vječan, izjurio sam na ulicu glasno se smijući ovome smrtnome svijetu koji će s vremenom umrijeti. Smijao sam se starcima koji neće još dugo poživjeti, životinjama koje će kad tad ljudsko biće ubiti, biljkama koje će uvenuti s zimom, smijao sam se i zgradama koje će kad tad propasti.

Srećom zbog tog svog ludovanja gradom nisam završio u ludnici iako sam bio promatran poput luđaka. Kući sam se vratio poslije ponoći nakon cjelodnevnog slavlja i opijanja po barovima. Iako pijan, uspio sam kontrolirati svojim ludim umom koji me nagovarao da obavim ritual vječnoga života u ovakvom stanju. Bacio sam se u krevet i zaspao. Sanjao sam vedru budućnost mene kao kralja cijelog svijeta. Najljepši san kojeg sam u životu imao.

Tog sam se dana probudio u suton, kroz prozor gledajući ironiju kako dan umire i kako će ponovno poput feniksa uskrsnuti u trenutku kad noć bude najmračnija. Promatrajući kako se mrak spušta na zemlju, potpuno se izgubih u svojem svijetu misli iz kojeg se istrgnem kad noć napokon ovije cijelu zemlju u svoj mračni plašt.

Ustao sam s kreveta i direktno se zaputio k ritualnom mjestu da konačno postanem besmrtan. Ritual je trajao sat vremena, a njegovo izvođenje je bilo poprilično komplicirano.

Nakon što sam izvršio ritual , uzeo sam nož i porezao si dlan. Topla krv je procurila. Prije nego što sam od bijesa nabio knjigu i ostale sastojke po sobi, sjetio sam se rečenice iz knjige da se mogu ozlijediti, ali da ne mogu umrijeti kao posljedica toga. Mojom su glavom počela juriti razna pitanja na koje nisam mogao pronaći odgovor.

Zar ću godinama čekat da vidim rezultat ovog rituala, da saznam ako posjedujem izvor vječnog života ? Nestrpljiv po prirodi, otišao sam na terasu i popeo se na ogradu. S osmijehom na licu gledao sam ulicu i stanovnike s visoka. Poput kralja ili boga čija vladavina tek dolazi i koji sprema novi poredak za ljude koji nesmetano hodaju ovim svijetom.

Vjerojatno mislite da sam lud jer sam se bacio s terase visoke zgrade, i moram priznati da niste jedini koji tako misle. I sam dan danas imam isto mišljenje. No kad biste gledali s gledišta u kojem sam se nalazio tog dana imali biste drugačije mišljenje. Upravo ste izvršili ritual koji vas pretvara u besmrtnika, nemate para jer ste sve utrošili na pronalazak ključa koji otvara vječni život, samac ste koji nema nikoga. Zar nije najbolji način da testirate svoju besmrtnost tako da pokušate samoubojstvo ? Nemate što za izgubiti, ako ste besmrtni živjet ćete, ako niste, umrijet ćete i napokon riješiti zagonetku koja muči ljude ovog svijeta sve dok ne preminu, zagonetku što dolazi poslije smrti. I tako sam se bacio.

Ako ste ikada vidjeli osobu koja čini samoubojstvo tako da se baci s nekog visokog mjesta, taj moment dok ona pada u svoju smrt, vama traje tek par sekundi, no kad ste vi ti koji padaju, on traje poput sata. U tim kratkim trenutcima prisjetite se svog života, davno zaboravljenih trenutaka, mnogih ljubavi, osoba koje su pomagali u stvaranju vašeg karaktera...

Pao sam na hladni asfalt, čuo sam kako se moje kosti slamaju pri tom silovitom udarcu, promatrao sam ljude kako se okupljuju oko mene. Izmoren od udarca, zatvorio sam oči i zaspao. Nakon nekog vremena začujem razne glasove kako mrmljaju nešto nerazumljivo, no nisam ništa vidio. S vremenom sam shvatio što govore. Shvatio sam da su to liječnici koji su spašavali moje tijelo. Mogu zamisliti kako su kasnije likovali zbog uspjelog spašavanja nespretne samoubojice koji se bacio s terase, ne znajući da je to bio moj test besmrtnosti. No od svih rečenica koje su si međusobno upućivali tijekom operacije, jedna mi se urezala duboko u sjećanje natjeravši me da opsujem sve ove godine istraživanja i moju želju za besmrtnošću.

– Povrede su vrlo ozbiljne, nikada se neće probuditi. – hladan je glas izgovorio ovu presudnu rečenicu bez trunke osjećaja u sebi, neznajući da sam čuo svaku njegovu riječ.

Od tog prokletog dana kada sam ostao zarobljen u ovom zatvoru od kostiju i mesa, u svojim mislima stvaram novi svijet i pričam ispovijest koju najvjerojatnije nitko nikada neće čuti. No s vremenom će me trebati isključiti sa tog aparata koji me navodno drži živim, a onda ću napokon saznati odgovor na pitanje koje me dovelo ovdje. Jesam li besmrtan?

labinhardcore.com | Forum | Labinhardcore Forum

Dark fuking Times

Dark fuking Times

Re: Dark fuking Times

Re: Dark fuking Times

Re: Dark fuking Times

Who is online