koje takoÄ‘er možete Äitat na mom blogu ( to Å¡ta imam blog ne znaÄi da sam emo :shy: ) :
http://www.darktimes.bloger.hr/
evo jedne nove priÄe koju sam zavrÅ¡io pred par dana, i koja nažalost joÅ¡ uvijek nema ime...
ah, hebi ga :(
nadam se da ce mi sinut koja ideja za naslov, a do tada uživajte
http://docs.google.com/Doc?id=dfdvch7w_19gmc6w9qq
2.travanj xxxx.
Written by – Toni JuriÄić
...
ViÅ¡e je godina proÅ¡lo od kad je moje tijelo napala misteriozna i medicini nepoznata bolest. Bolest koja se joÅ¡ misterioznije povukla ostavljajući me potpuno zdravog, bez ikakvog hendikepa. LijeÄnici nisu znali Å¡to mi je, nigdje nisu Äitali o toj bolesti a kamoli znali kako je lijeÄiti. Ja sam prvi sluÄaj, a oÄito i jedini jer nakon mene nitko nije bio pogoÄ‘en tom bolešću. Barem zasada.
Kad bi me upitali, kada je bolest zarila svoje kandže u mene, nebih znao odgovoriti. Godinama prije sam osjećao slabinu, fiziÄku i mentalnu. Svakog sam se dana , tokom mnogih godina , osjećao sve slabije i slabije. Ignorirao sam tu bol, vjerovavÅ¡i da je ona uzrok moje maÅ¡te. Ignorirao sam je sve, dok do tog užarenog ljetnog dana, kad mi se pred oÄima svijet poÄeo vrtit te izgubio ravnotežu i kontrolu nad svojim tijelom.
Kasnije sam se probudio u nekoj jadnoj bolnici gdje sam proveo mjesece i mjesece svoga života, gdje su lijeÄnici uporno pokuÅ¡avali shvatiti kakva me to bolest snaÅ¡la te bezuspjeÅ¡no pokuÅ¡avali pronaći lijek za to. Ipak, tema ove ispovijesti nije moja bolest i borba s njom, već o jednom zastraÅ¡ujućem dogaÄ‘aju kojem sam svjedoÄio godinama prije i koji me ponekad goni u noćnim morama, nedopuÅ¡tajući da ga zaboravim. Ni to nije razlog zaÅ¡to sam zapoÄeo ovu ispovijest, ovog kiÅ¡nog dana u mjesecu travnju. Jutros, dok je sunce joÅ¡ izlazilo i sjalo, a nebo nije nagovjeÅ¡talo hladnu kiÅ¡u vidio sam neÅ¡to Å¡to je natjeralo moje kosti u drhtanje i prisjetilo me na onu užasnu noć u bolnici. Najbolje bi bilo da krenem ispoÄetka.
Od malih sam se nogu zanimao za knjige. JoÅ¡ kao mali djeÄak, dok su se moji vrÅ¡njaci vani igrali, ja sam zadubljeno gledao u staru knjigu i Äitao o avanturama hrabroga Robinsona. S godinama, moje zanimanje za knjige je raslo i raslo. PoÄeo sam Äitati „teže knjige „ ( kako ih je nazivao moj otac ) poput Dostojevskog ili Tolstoja. S odprilike petnajstak godina poÄeo sam se zanimati za „crne knjige“ ( tako bi ih obiÄivala nazivat moja majka ) poput Edgara Allana Poa, koji me totalno zaÄarao svojim grotesknim priÄama o crnom maÄku, crvenoj smrti, te pjesmom o podmuklom gavranu s žala hadske noći. Gospodin Poe je u meni probudio zanimanje za mistiku i okultno. PoÄeo sam sakupljati raznorazne okultne knjige, istovremeno ih sakrivajući od svojih roditelja, pobožnih kršćana, koji bi me najvjerojatnije razbaÅ¡tinili kad bi saznali kakve se boguhulne knjige nalaze u njihovoj kući. Mogao bi Äak reÄi da su, na nekakav meni Äudan i nepoznat naÄin, mogli osjetiti prisutnost tih knjiga koje su, moram priznati, zraÄile nekom sjenovitom ali primamljivom aurom.
Noći i noći sam proveo Äitajući i prouÄavajuci ih. Znate kako kažu, mladost ludost. S oko dvadesetak godina napustila me želja za takvim knjigama, te sam ih spremio na tavan gdje sada služe da skupljaju praÅ¡inu. Ipak moje zanimanje za time nije potpuno nestalo. PoÅ¡to sam veliki ljubitelj umjetnosti ( ljubav prema umjetnosti naslijedio sam od oca ) i grotesknosti otvorio sam vlastitu galeriju gdje sam izlagao raznorazne Äudnovate slike joÅ¡ Äudnovatnijih autora. Nerijetko su se u toj galeriji pronaÅ¡le i moje slike, koje sam naslikao pod jakim utjecajem opijuma.
Galerija se nalazila na zlu glasu zahvaljujući protestima crkve zbog bogohulnih motiva na slikama, ali zato ju je i jako dobro posjećivao ostatak normalnog puka kojeg je zanimalo oko Äega se to diže praÅ¡ina. Na toj galeriji sam se popriliÄno obogatio i zaradio enormne koliÄine novaca i ugleda. Ipak, moju galeriju i njezino voÄ‘enje ostavio sam po strani te je prepustio jednom niskom ćelavom gospodinu nakon Å¡to sam se jednog užeglog dana usred ljeta sruÅ¡io u njoj. Kad se Äulo za moju nesreću, zli popovski jezici poÄeli su propovijedati kako me snaÅ¡la božja kazna zbog objavljivanja tih greÅ¡nih slika koje su crtane pod kontrolom samog Lucifera. I tako je moj ugled bio skoro pa potpuno uniÅ¡ten, a ja s ono malo novca Å¡to mi je ostalo zavrÅ¡io u nekoj sirotinjskoj bolnici dok je mojoj galeriji prijetilo zatvaranje zbog rijetkih posjeta od glupog straha ljudi da slike Å¡ire bolesti i proklestva. Moje miÅ¡ljenje o loÅ¡oj posjećenost je zbog loÅ¡eg voÄ‘enja posla. Dok je moje dijete propadalo, tako sam i ja venuo u bolnici izjeden misterioznom bolešću. Neprestane glavobolje, povraćanje, slabina, jedva stajanje na nogama je postala moja svakodnevnica, a to vam s vremenom dosadi.
Jednostavno vam dosadi, kad tu bol neprestano trpite mjesece i mjesece, kad noćima ne možete spavate od nje. Onda pokušate olakšati tu bol oduzimajući si život, razrezujući svoje vene i gledajući kako iz vaše ruke šikaju posljednji trenutci vašeg jadnoga života. Sva me ta scena podsjetila na razne neshvaćene umjetnike koji su si oduzeli život ili ga proveli potpuno uništavajući svoje tijelo i duh.
PokuÅ¡aj oduzimanja života, bio je neuspjeÅ¡an. Neznam dali bi se zbog toga trebao radovati ili plakati od tuge Å¡to sam joÅ¡ živ. Na moju „sreću“ lijeÄnici su doÅ¡li u krivo vrijeme i vidjeli kako me napuÅ¡ta posljednja kap života. Pohitali su prema meni, odveli me na operacijski stol gdje su me zakrpali i spasili. Tog trenutka sam zbilja zaželio da sam uspio u svom naumu, jer bol koju sam osjećao dok su me spaÅ¡avali je bila neizdrživa, te da sam imao barem malo snage u svojem tijelu, preoteo bi nož kojeg bi zabio ravno u svoje srce da konaÄo mogu poÄivati u miru.
Od tog dana stalno su me imali na oku. Iz sobe su odnijeli svaki predmet koji bi mi mogao koristit kao alat da iÅ¡Äupam život iz svog tijela kojem su ionako dani već odbrojani. Dani od onog dana mog bezuspjeÅ¡nog pokuÅ¡aja samoubojstva su prolazili brzo. Većinu vremena mislio sam o tome kako da oduzmem svoj život ili sanjareći o raznim ljepoticama sumnjivog morala koje sam upoznao na raznim galerijama . Ti snovi su jedino Å¡to me držalo na životu, Äemu sam se htio vratit. Znao sam da ce biti sve po starom , samo da izaÄ‘em iz ove smrdljive bolnice.
Moja tijesna soba zaudarala je po nesnosivom mirisu na kojeg se ( morate ) privknut. Zidovi su bili prljavi i žućkaste boje. VjeÄno zamagljeni prozori na koje su bile navuÄene rastrgane zavjese zakrivali su vanjski svijet . Bio sam sam u sobi, makar se u njoj nalazio joÅ¡ jedan prazan krevet na suprotno od mojeg. Godila mi je samoća jer nisam previÅ¡e druželjubljiva osoba, te nisam imao živaca ni snage da joÅ¡ nekoga trpim u ovoj ionako tijesnoj bolniÄkoj sobici.
Krevet je zjapio prazan sve dok u bolnicu nije doÅ¡la malena djevojÄica koja je bolovala od neke neizljeÄive smrtonosne bolesti Äijeg se imena nikako ne mogu sjetiti.
Na njezinom licu, jasno se moglo vidjeti da je bolest uÄinila svoje. Njezina rijetka duga kosa bila je zagasite plave boje. Ispod njezinih smeÄ‘ih oÄiju nalazili su se ogromni podoÄnjaci, a njene malene usne bile su ispucane. Pogledom na njezino krhko tijelo stekao sam osjećaj da se jadnica jedva držala na nogama. Ipak u tom slabom tijelu nalazila se nekakva Äudna hrabrost i borbenost koju nisam godinama vidio. TvrÄ‘a od kamena i bolesti koja ju je snaÅ¡la.
DoÅ¡la je s majkom i ocem. Po njihovom izgledu zakljuÄih da su siromaÅ¡ni i da oÄito jedva spajaju kraj s krajem. Otac je bio nekakav radnik u polju, sav uprljan po licu, a ruke su mu bile crne poput ugljena. Njezina mati bila je prekrana mlada žena, obuÄena i prljavu i polurastrganu haljinu i velikih suznih oÄiju koje ne mogu vjerovati da se njihov anÄ‘eo sprema napustiti zemlju. Kad su uÅ¡li u sobu, toplo su me pozdravili, kao da me znaju oduvijek. Ja sam mrgodno ozdravio i okrenuo glavu na drugu stranu da ih ne gledam. Tu sumornu atmosferu razbijala je samo optimizam malene curice koja je ohrabljivala svoje uplakane roditelje. Kakav je to sad svijet postao ,da dijete mora ohrabljivati roditelje koji plaÄu poput male djece ? Roditelji su se zadržali viÅ¡e od desetak minuta. Minute koje su trajale poput vjeÄnosti. Nisam mogao vjerovati kad su napustili sobu. Mislio sam da ce ostati ondje zauvijek.
Nakon odlaska, malena je briznula u plaÄ. Nije to bio plaÄ kojim obiÄno plaÄu djeca, onaj užasan živcirajuci plaÄ koji vam pili živce. Bio je to tih plaÄ. Jedva Äujan, ali ipak jaÄi od normalnog plaÄa. Dugo je tako plakala, a ja sam je dugo ignorirao, bezuspjeÅ¡no pokuÅ¡avajući zaspati. Sve dok mi nije prekipjelo. Dignuo sam se s kreveta i htio se razderati na nju. U trenutku kad je prva psovka trebala izić, ona me pogledala svojim melankoliÄnim oÄima, koje bi rastopile i najhladnije srce. Jednostavno nisam se mogao derati na nju. InaÄe me nije bilo briga za ostale, rekao bih im sve u lice, ali to nije bio isti sluÄaj s ovom djevojÄicom. Umjesto psovke, iziÅ¡le su rijeÄi, za koje sam mislio da nikad neće izić. RijeÄi utjehe. Nakon par sati tjeÅ¡enja, na njezinom bolesnom licu ponovno se rodio osmijeh, a u meni je zavladala nekakva toplina. Neznam zaÅ¡to, ali taj trenutak nikako ne mogu zaboraviti i upravo on me grije kada mi je najteže. Do kraja dana, ja i djevojÄica smo postali, kako se to ono kaže, prijatelji.
Dani su prolazili , naÅ¡e se bolesti i dalje nisu povukle. Moja nije napredovala, a bolest od malene je napredovala potpuno uniÅ¡tavajući njezino krhko tijelo, ali zato nije slomila njezin duh koji je poput kamena na buri. Potpuno neslomljiv. I dan danas se pitam kako netko tako maleni, netko tko je poživio tako malo ljeta može imati tako Ävrst duh. Vrijeme je prolazilo brže nego obiÄno, kad sam bio sam u sobi. Malena je ubijala vrijeme priÄajuci razne anegdote iz svojeg života, te opisivajući farmu na kojoj živi. ÄŒesto bi mene upitala o mojim dogaÄ‘ajima iz djetinjstva. Iz nekog razloga, kad bi me to upitala, nekakva omÄa bi stegnula moje srce. Možda zato jer sam svoje djetinjstvo potroÅ¡io Äitajuci knjige, a ne zabavljajući se vani na suncu i zelenoj travi s svojim vrÅ¡njacima. Mislio sam joj priÄat o svojem „neurednom“ životu, ali na kraju sam odluÄio da to ipak nisu teme koje se priÄaju maloj djeci.
Kad bih je upitao o obitelji, uvijek bi zaÅ¡utila i pokuÅ¡ala promjeniti temu. Nisam previÅ¡e tup, da ne mogu shvatiti da doma ne ide previÅ¡e dobro. Ipak nakon jednog posjeta njezinih roditelje, slomila se te ispriÄala o njezinoj obitelji koja nije bila takva bauk kao Å¡to sam ja pretpostavljao. Nije voljela govoriti i obitelji, jer je mislila da će joj se djeca iz sela ( i ja ) rugati radi toga Å¡ta je siromaÅ¡na. Jedva su spajali kraj s krajem. Otac je mukotrpno radio po cijele dane dok je majka morala obavljati razne poslove oko farme. Mogao bi napisati stranice i stranice o njezinom životu, ali to nije tema ova pripovijesti. Ipak moram priznati da je živjela teÅ¡kim životom. Koliko god im život bio težak, barem su imali jedno drugo.
Jednog dana, nekom Äudnom sluÄajnošću ostao sam nasamo u sobi s njezinim ocem. Bio je to vrlo poÅ¡ten Äovjek. To se jasno moglo vidjeti u njegovim oÄimo ,a boja glasa odavala je tugu koja ga muÄi zbog nesretne sudbine koju je zadesila njegovu kćerku. Dosta smo vremena proveli govoreći, ja lažuci o svom životu ( sumnjam da bi mu se svidio moj naÄin života ) a on o mjestima koje je posjetio ploveći po svijetu, te kako se ipak nakon bezbrojnih putovanja skrasio na farmi s ženom i novoroÄ‘enim dijetetom. Duboko je uzdahnuo i proÅ¡aptao da bi uÄinio sve za svoju kćerku. ÄŒak i umro za nju. Njegove rijeÄi su me duboko ganule i proganjale noćima. Od tog susreta, nisam mogao zaspati. Provodio sam noći mozgajući o tome Å¡to da uÄinim i pomognem spasiti njegovu kćerku. Sigurno bi je spasili da je u boljoj bolnici. Igrom sluÄaja, moje misli su odlutale na davno zaboravljene knjige koje već godinama skupljaju praÅ¡inu na tavanu. Knjige stare i rijetke, koje vrijede dosta novaca. Pomislio sam da bi ih bilo dobro prodat i stime spasiti malu. To je bio kljuÄ, stare zaboravljene knjige, koje mi ne vrijede niÅ¡ta, mogu spasiti život koji vrijedi puno viÅ¡e. Te sam veÄeri zaspao i po prvi put u dugo vremena bio ponosan na sebe.
Njezini roditelji su se pojavili drugi tjedan i bili su oduÅ¡evljeni mojom idejom. Svo troje su zaplakali, sada od sreće a ne od tuge. Ocu sam dao kljuÄ svoje vile, te mu objasnio gdje se Å¡ta nalazi i koliko vrijedi. Možda je bilo malo naivno od mene Å¡to povjeravam kljuÄeve popriliÄno nepoznatoj osobi, ali imao sam dobar osjećaj da me neće prevariti i da je moj kljuÄ u sigurnim rukama. ÄŒim sam mu sve objasnio, izjurio je iz bolnice brzinom munje. Moglo ga se vidjeti s prozora kako spretno izbjegava sve prepreke koje su mu bile na putu ( doktori i oni dosadni starci ). Majka i kći su skandirali njegovo ime sve dok im se nije izgubio s vidika. Sobom je zavladalo vedro raspoloženje, koje je potisnulo s trona onu melankoliÄnost koje je vladalo od kad sam ja doÅ¡ao. ÄŒak je i soba izgledala puno vedrije nego prije.
Nažalost, otac se vratio drugi dan s loÅ¡im vijestima. Pri samom pogledu na njegovo lice, moglo se vidjeti da je neÅ¡to iÅ¡lo krivim putem. Sjeo se na krevet i ispriÄao da knjiga viÅ¡e nema, da ih je sve moja mati pobacala iz razloga da su me one uklele i zarazile vražjom bolešću koja će me odvući u samo ždrijelo pakla. Sobom je ponovno zavladala sumornost. Bio sam izuzetno bijesan. Najradije sam htio udariti nekoga ili neÅ¡to, ali sam se uspio kontrolirati svoj bijes. Sjetio sam se da sam sakrio jednu knjigu koja je Äak vrijedila najviÅ¡e, ali ne dovoljno da odplati operaciju malene. Ipak je vrijedila neÅ¡to, a za platiti ostatak nekako cu uspijeti pronaći naÄin.
Njezin se otac zgrozio na to gdje sam sakrio knjigu. Nije mogao vjerovati da sam takav luÄ‘ak. Da život njegove kćerke nije bio u pitanju najvjerojatnije bi me otiÅ¡ao prijaviti policiji i ludnici. Neko je vrijeme proveo Å¡uteći, a onda je proÅ¡aptao, tiho i jedva Äujno, kao da se srami, da se slože sa mojim planom . Ponovno je otiÅ¡ao u moju vilu. Ovoga puta puno nesigurnijim korakom znajući Å¡to bi se moglo dogoditi ako ga naÄ‘u s tom knjigom koju sam sakrio na mjesto gdje je nitko nebi mogao pronaÄi. Mjesto zbog kojeg bi me proglasili bolesnikom i zatvorili u ludnici do kraja ovozemaljskoga života. Upravo se te noći dogodilo ono užaÅ¡no. Ono Å¡to me i dalje ponekad progoni u noćnim morama, nedopuÅ¡tajući mi da spavam već da provedem noć prisjećajuci se one užasne aveti.
Kad je otiÅ¡ao po moju vilu, noć je već polako padala. Hipnotizirano sam gledao kako sunce zalazi oduzimajući nam posljednje zrake sunÄeve svijetlosti ovoga gorkoga dana. Kako je sunce zalazilo nebo je zasjalo purpurnom bojom, a par trenutaka kasnije kad je sunce napokon zaÅ¡lo, pretvorilo se u mraÄnu noć ispunjenom miljonima zvijezda. Kad mi je napokon bilo dosadilo neprestano gledati u jednu toÄku na nebu vratio sam se u krevet i zaspao. InaÄe se sjećam svojih snova, makar slabo, ali ne sjećam se Å¡to sam sanjao te veÄeri. To je vjerojatno zbog Å¡oka kojeg sam doživio.
Probudila me nekakva Äudna buka. Kad sam je Äuo, samo sam se okrenuo u krevetu i nastavio ležati. Sobom je zavladala nevjerojatna hladnoća, a u meni je zavladao grozan osjećaj paranoje. Mislio sam da sam lud, da sam ponovno poÄeo luditi kao prije, ali nikako se nisam mogao otresti tog osjećaja. Neko vrijeme sam ga trpio, te shvativÅ¡i da ne mogu viÅ¡e dignuo sam glavu te pogledao po sobi. Danas mislim da bi bilo bolje da sam ostao ležat, okrenute glave da ne vidim ono Å¡to sam vidio. U trenutku kad sam dignuo glavu i pogledao prema krevetu gdje je mirno spavala moja mala prijateljica, pored kojeg sam vidio tu užasnu avet. Neznam kako da je opiÅ¡em. Ruke mi se nekontrolirano tresu na samo prisjećanje, a kamoli da zapiÅ¡em kako je izgledala. Visoka prilika u dugome kaputu, Äija prisutnost ulijeva strah u kosti. Njezino blijedo i izborano lice, gdje se vidjelo obrisi lubanje, se ne zaboravlja. One grimizne oÄi u mraku koje ponekad ponovno mogu vidjeti na najmraÄnijim mjestima. KoÅ¡tunjave ruke koje su izlazile iz dugih rukave njezinog kaputa i približavale se prema tijelu malene curice. Sablast je micala svoju ruku sve dok nije doÅ¡la do mjesta gdje se nalazi srce a onda je stala. ProÅ¡aptala je neÅ¡to nerazumljivo, neÅ¡to neljudski, a iz njezine je ruke izaÅ¡la blijedolika struja koja je stresla malenu. ZastraÅ¡ujuća svijetlost struje obasjla je sobu. Avet je tresla malenu par trenutaka, a onda prestala. Struja nestade iz njezinih ruku, a sobom ponovno zavladao mrak. To grozno biće me pogledalo svojim grimiznim svijetlećim oÄima te se nasmijala. Od silnog straha sam zaurlao iz svega glasa. Sablast se nakesila svojim krezubim osmijehom te se poÄela povlaÄiti iz sobe levitirajući nad ljepljivim bolniÄkim tlom. Prije nego Å¡to nestade iz sobe, pogledala me joÅ¡ jednom te reÄe neÅ¡to na meni nepoznatome jeziku. Neka nevidljiva sila oÅ¡inula me i bacila na zid držeći me pripijenim uza nj. Cerući se, spodoba me gledala kako bespomoćno pokuÅ¡avam otgnuti iz stiska koji me držao pribijenim uza zid. Glasno se nasmijala, a u meni je zavladao mrak. Neznam Å¡to se dogodilo i gdje je nestala ta sablast.
Probudio sam se par dana kasnije s užasnom glavoboljom, bez mogućnosti govora i nažalost sa sjećanjem na tu užasnu noć. Nalazio sam se u potpunoj drugoj sobi. Ova je bila Äista i nije smrdila poput one gdje sam izgubio većinu vremena ove godine. Na susjednom krevetu, nije bilo ni moje male prijateljice. Nije bilo nikoga. PokuÅ¡avao sam vrisnut da pozovem doktora, ali iz nekog razloga nisam mogao. Suze mi ispuniÅ¡e oÄi i proplaÄem od te silne muke. Moje je tijelo gorilo kao da je svezano na ognjiÅ¡tu, a niz moje lice padale su krupne kapi znoje izmijeÅ¡avÅ¡i se s suzama. Vjerojatno sam se ponovno onesvijetio od Å¡oka koji me zadesio. Probudio sam se dan kasnije, a do mene su stajali doktori izbuljenih oÄiju kao da su vidjeli nekakvo Äudo. Nisu bili daleko od toga. Moja misteriozna bolest je tokom dana kad sam bio u komi, dosegnula svoj vrhunac, bacila me u Å¡ok i potpuno se povukla ne ostavljajući nikakve tragove. Moja sposobnost govora ponovno se vratila. Isprva sam buncao o užasu kojem sam svjedoÄio noćima prije. Pitao sam isto kako je djevojÄica, jeli živa ? Å to joj je uÄinilo to straviÄno stvorenje ? Savjetovali su mi da se smirim i da ce mi ispriÄati Å¡to se sve dogodilo.
LijeÄnici su te noći Äuli „ moj “ glasan smijeh, te odjurili prema sobi. NaÅ¡li su me onesviješćenog kako ležim pored zida. Koliko god je moj smijeh bio jak probudivÅ¡i i prestraviÅ¡i pola bolnice, moja prijateljica je nastavila spavati spokojnim snom. Kad su je vidjeli kako spava, pomislili su da je bolest napokon uÄinila svoje i oduzela svijetu joÅ¡ jednu duÅ¡u. Jedan od doktora joj se približio, te stavi ruku na njezin vrat da provjeri ako je joÅ¡ uvijek diÅ¡e. Njezino je srce i dalje kucalo. PoÅ¡to je nisu htjeli buditi, ostavili su je da spava, a mene odveli u drugu sobu.
Moja je bolest tih dana dosegla vrhunac, te oÄito izazvala halucinacije koje su proizvele onu ÄudoviÅ¡nu noćnu moru. Pao sam u komu, a tokom tih dana koje sam proveo viseći izmeÄ‘u života i smrti, bolest se postepeno povlaÄila, a juÄer se potpuno povukla.
LijeÄnici su prije Äuda koje me zadesilo, doživjeli joÅ¡ jedno. Ujutro, nakon Å¡to su me odveli od one sobe, malena se probudila. Nije imala one ogromne podoÄnjake ispod njezinih oÄiju. Njezina se plava kosa sjajila na jutarnjem suncu, a njezino lice nije bilo boležljivo blijedo. Ozdravila je. Doktori su bili smuÅ¡eni ovim Äudom koji se dogodio u njihovoj bolnici. Dva pacijenta potpuno su ozdravili na misteriozan naÄin.
Nažalost, nova tragedija je pogodilo obitelj moje male prijateljice. Tog dana, nakon Å¡to su napustili bolnicu, njezin je otac preminuo od srÄanog napada. Taj je dogaÄ‘aj zavio u crno cijelo selo. Otac je bio onaj koji je hranio njihova gladna usta i sad su ostali bez njega. Potpuno siromaÅ¡ni, gladni i sami, prepuÅ¡tene na nemilosti ovoga svijeta.
U bolnici ostadoh još par dana, a nakon izlaska uputio sam se u posjetu k mojoj prijateljici koja mi je pravila društvo u bolesnim danima. Njihova farma je bila prava pustopoljina. Sama jalova zemlja. Mjesto gdje samo najupornije biljke mogu izrast iz te pokvarene zemlje koja je razlog zašto su tako siromašni.
Na moju nesreću, kuća je bila prazna. Hodao sam okolo po farmi, tražeći bilokakvu živu duÅ¡u. Par minuta kasnije naiÅ¡ao sam na njezinu majku. IspriÄala se Å¡to me nije doÄekala i da me nema niÄime za ponuditi. Nasmijao sam i rekao da se ne treba time uznemiravati. Njezine kćerke nije bilo kod kuće, otiÅ¡la je kod bake, dok njezina mati ne sredi situaciju oko farme. Dugo smo razgovarali, a u razgovoru je napomenula kako je dan prije nego Å¡to je njezina kćerka ozdravila, cijeli dan provela moleći se u crkvi za njezino ozdravljenje. Nadodala je i da je molila za moje ozdravljenje. OÄi su joj se ispune suze. Nisam mogao raspoznazi kakve su to suze, suze radosnice Å¡to je dobila natrag svoju kćerku, ili od tuge Å¡to je izgubila svojeg muža koji je prehranjivao obitelj ? Bog dao, bog oduzeo, kako je rekla. Spomenula je da se muž vratio iz moje vile bez knjige i vidno uznemiren. Upitala ga je Å¡to ga tiÅ¡ti ,a on joj nije odgovorio. Upitala ga je ponovno, ali on joj nije odgovorio već je nastavio Å¡utjeti i gledati u praznu toÄku. Onda ga je upitala ako je pronaÅ¡ao knjigu, na Å¡to je on nijeÄno mahnuo glavom. ShvativÅ¡ida ga to tiÅ¡ti, pustila ga je na miru. Njezin se muž tad iznenad dignuo i uhvativÅ¡i je za ramena moleći je da me kasnije zamoli za financijsku pomoć jer da je to im to dugujem. Prestravljena time, pristala je iako nije znalo zbog Äega ja njima dugujem. Priznajem da to je i mene zanima. Barem me zanimalo do onog trenutka koji me nagnao na pisanje ove ispovijesti. U tom trenutku me zamolila ako joj ikako mogu pomoći jer nezna kako ce inaÄe prehraniti svoju kćer. Obećao sam da cu im poslat neÅ¡to novca od zarade galerije, tek tako da napokon spoje kraj s krajem. Pozdravio sam se jadnicom i otiÅ¡ao natrag k svojoj kući.
Galerija je ponovno procvjetala nakon Å¡to sam uzeo uzde u svoje ruke. Protesti crkve su se ponovno pojavili, a s njima i znatiželjni gosti. Sve je bilo po starome. Slao sam novac onoj jadnoj ženi i ponekad koji igraÄku svojoj maloj prijateljici. One su mi svakoga blagdana slale ukusne kolaÄe, kakve nije mogao napraviti ni moj najbolji kuhar. Povremeno sam imao noćne more u kojim me posjećivala ona nakaznost. Budio sam se drhtajući i sav znojan. Svakoga mi je puta laknulo kad sam shvatio da je to sve bio ružan san. Nadao sam se da je i ona noć bila samo ružan san. San koji je djelovao malo stvarnije ili samo halucinacija zbog one bolesti. Vrijeme sam provodio crtajući slike, pisajući razne mraÄne priÄe ili pjesme ( kako bi ih obiÄavala nazivati moja pokojna mati ). Kao Å¡to rekoh, skoro sve je bilo kao u starim vremenima. Sve do ovoga kobnoga dana.
Jutros, u moju galeriju stigla je nova slika autora koji je zavrÅ¡io u ludnici pred par mjeseci. Prije nego Å¡to je poludio, slikao je motive iz prirode i seljaÄkog života. Crtao ih je sve dok nije dobio kap koja ga je oÄito nagnula da poÄne crtati groteskne crteže užasnih motiva, pred kojima sam i ja ustkuknuo, kako od straha tako i od strahopoÅ¡tovanja. Ta slika bila je zakrivena bijelom plahtom, Äekajuci me da je otkrijem i pokažem svijetu. U ruku sam šćepao plahtu i potegnuo je otkrivajući sliku mojih noćnih mora. Noge su mi poÄele klecati, ruke trest, a moja usta su ispustila užasan krik. Na slici je bilo ono. Groteskna avet koja me posjetila one straviÄne noći. Buncajuci sam gledao u nju. U one grimizne oÄi koje me gledaju hipnotizirajućem pogledom. Kunem vam se, osjetio sam da je slika živa. Vidio sam kako one oÄi svijetle, mogao sam Äut kako se podrugljivo smije onih paklenim smijehom koji i dan danas Äujem u najtiÅ¡ije doba noći. Noge su izgubile snagu, pao sam na pod i onesvijetio se, barem su mi tako rekli.
Udarac groma i zvuk pljuska kiÅ¡e probudili su me par sati kasnije, par trenutaka prije nego Å¡to sam zapoÄeo pisati ovu ispovijest. U glavi mi je vladao kaos. Stotinu mi je misli prolazilo kroz nju, proizvaÄ‘ajuci užasnu glavobolju. Dalo mi je i inspiraciju za novu priÄu, priÄu koju bi mogao zapoÄeti nakon Å¡to zavrÅ¡im s ovime. Užasnut motivom one slike i pomalo sretan zbog inspiracije koja me posjetila, otiÅ¡ao sam do svog radnog stolca, pripremio tintu i pero. Nažalost papira mi je ponestalo. Sjetio sam se da se u ladici nalazi jedna poluprazna bilježnica u kojoj sma pisao svoje pjesme. Ladicu sam otvorio bez problema Å¡to je bilo Äudno jer je inaÄe bila zakljuÄana i nisam je otvarao već godinu dana. Ispod bilježnice, nalazila se i jedna knjiga crnih i debelih korica. Uzeo sam je u ruke i moje su oÄi zasjale. To je knjiga koju sam sakrio i koju je trebao pronaći. MuÄeci se s miÅ¡lju kako je dospjela ovdje, otvorio sam je na stranicu koja je bila obilježena. Pogled na tu stranicu me zaprepastio. Na slici koja je ukraÅ¡avala tu stranicu bila je sablast grimiznih oÄiju u dugome kaputu, blijedog i suhoga lica. Bila je to Smrt. Ona koja ima sposobnost oduzimanja života i mjenjat jedan život za život druge osobe. Smrt koja je darovala malenoj život i oduzela život njezinoga oca. Smrt koja je možda i mene izljeÄila. Tko me izljeÄio ? Jeli to stvarno bila ona ? Ili je to bila molitva koju je za mene izmolila majka moje prijateljice ? Ako mi je smrt darovala život kako to da nitko nije preminuo od moje obitelji ili od mojih prijatelja. O moj bože, kakav je to krik upravo ispunio moju vilu ?


