Posljednji dan započet ćemo izlaskom iz tunela u Calaisu kojeg se sjeća samo naš šofer. A tko je bio šofer u tim trenucima, ne sjeća se nitko. Do Strasbourga nam je ostalo još 650km, na što se u ovim okolnostima više niti ne gleda kao na neku veliku udaljenost. Osim što su nas dobro oderali na naplatnim kućicama, 6h puta proteklo je nekako brzo, pretežno u magli, jer su svi još dolazili sebi. U Strasbourg smo stigli već oko 16h i otkrili da se La Grotte klub nalazi u samom centru grada, negdje kao u da je Tkalčićevoj ulici u Zagrebu.
Tako da smo imali malo problema s parkingom, prije nego smo uspjeli naći parkirno mjesto blizu kluba. Ali naći klub bilo je malo teže. Iako smo stajali u Rue Des Juif , ispred broja 15, na adresi na kojoj se klub nalazi, mi ga nismo vidjeli. Jedna trgovina s cipelama i staklena vrata. Klubu ni traga. Nakon što smo desetak minuta kružili okolo i raspitivali se da li itko zna gdje se klub nalazi, vratili smo se pred staklena vrata upravo u trenutku kad su ih dvije osobe otključavale. Napokon! Dobro su ga sakrili. Već na ulazu naletjeli smo na dečka, jednog od otključivaća, za kojeg se kasnije ispostavilo da je tonac u klubu, a koji nije razumio apsolutno niti jednu riječ engleskog. Ni talijanskog, ni njemačkog, ni španjolskog, pa ni hrvatskog! Pokazali smo mu na plakatu naše ime, a on će: „Oui, oui..“ i onda na francuskom, da, oni sviraju ovdje večeras. Dok mu nismo uspijeli objasniti da smo to mi. Uh. Zatim smo se spustili dolje u klub koji je jednostavno – super. Napravljen je u podzemlju, kao dvije spilje. Jedna u kojoj su stolovi, druga u kojoj je pozornica.
Ljudi su tamo zakon, ali nam je jezik bio nepremostiva zapreka. Nitko ne razumije ništa osim francuskog. Pa si zamislite tonsku probu u kojoj se pokušava toncu objasniti da treba bubnjaru kasa u monitore – i to rukama! Naravno, zvuk je vani bio super, ali na pozornici, hm...manje super. No nije to ništa novo, već smo oguglali na takve stvari. Predgrupa nam je bio jedan bend sastavljen od muzičara iz Pariza i Strasbourga i iako su prilično dobro prihvaćeni, s obzirom da je to bila njihova publika, muzika im je u najmanju ruku – drugačija. Na prvo slušanje zvučali su kao jazz Doorsi, s elementima šansone. Izvan Francuske definitivno manje dobitna kombinacija. Naš je nastup prošao super. Zanemarili smo stanje zvuka na pozornici i odsvirali sve na gluho. Nakon toliko vremena ništa čudno, ali definitvno manje inspirativno.
Nastup je bio gotov oko pola noći, a nakon kraćeg muvanja po klubu spremili smo vreće za spavanje i povukli se u backstage. Ujutro nas čeka još 700km do doma, pa će tih 6h sna dobro doći. Kući se nikome ne ide. Da nam je još nekoliko mjeseci ovakvog tempa izdržalo bi se. Uostalom, to je i sasvim normalno. Veći bendovi odsviraju od 150 do 200 koncerata godišnje, pa nikome ništa.
Međutim, već nas za vikend čekaju dvije svirke, a 2008. godina, početkom koje nam izlazi prvi pravi album, nadamo se, bit će naša. Do sada su nas svugdje furale 3 stvari koje smo imali snimljene u studiju i nešto demo snimaka iz daleke prošlosti. Izlazak albuma zasigurno će otvoriti puno vrata, iako je i ova godina bila iznimno uspješna. Vama ljudi hvala na praćenju, a ako ste došli do ove zadnje rečenice, nadamo se da je ovo tek početak druženja . Svaka vam čast.

Pozdrav s njemačke autoceste. Dolazimo doma.

Kao i svaki dan do sada tako smo i u Liverpoolu već u 8h bili budni, no u prilično lošem stanju, što je nakon ovakvog tempa i broja odspavanih sati i bilo za očekivati. Pa kako je još uvijek ipak bilo dosta rano, dio benda u dnevnom je boravku udario na briškulu, a dio otišao u još jedno razgledavanje. No ova je zima bila toliko jaka da to nije trajalo duže od sat vremena. A i bilo je vrijeme da se krene. Dug nas je put čekao i puno posla, s obzirom da nakon večerašnjeg koncerta nastavljamo ravno za Francusku. Kako je već i bilo najavljeno u jednom od prijašnjih postova, došao je red na to da posjetimo neka povijesna mjesta iz pop kulture.
A boljeg grada za takve stvari od Manchestera nema. U slučaju Smithsa pogotovo. S tom smo se namjerom i uputili u Salford, mali grad kraj Manchestera za koji ne bi nikada ni čuli da nije Salford Lads Club-a, ispred kojega su Smithsi snimali spot za jedan od vječnih hitova. Zaboravili smo koji. S istog mjesta potječu i fotografije od kojih jednu možete vidjeti i u ovom reportu. Radi ispunjenja dječačkih snova, nije bilo druge nego se slikati na istome mjestu, kao klinci. Što se drugo niti moglo? Salford Lads Club nalazi se u jednoj, po svim kriterijima neuglednoj četvrti, pa je grupa od 8 ljudi sa fotoaparatima lokalnom stanovništvu koje je izlazilo iz obližnjeg marketa, zasigurno izgledala čudno. A možda i nije. S obzirom na status koji Smithsi uživaju u Velikoj Britaniji, sigurno nismo prvi koji smo hodočastili u to neugledno susjedstvo. Nakon što smo se islikali i ispraznili baterije, došlo je vrijeme za polazak. Međutim, niti 10min dalje nalazi se Old Trafford, stadion Manchester Uniteda, tako da nam je i put trajao samo 10min . Ipak nismo ovdje svaki dan. Nakon stadiona, uputili smo se u centar Manchestera, koji neki ovdje nazivaju i Gunchester, no svi su samim gradom bili i više nego oduševljeni. Proveli smo tu cijelo popodne i s namjerom da u 18h budemo u Moon & The Sixpence klubu u Glossopu, predgrađu Manchestera, ponovno se ukrcali u kombi.
Što se na kraju pokazalo i kao ispravna odluka, iz razloga što nam je zbog radova na cesti trebalo skoro sat i pol vremena da stignemo do kluba. Moon & The Sixpence je zapravo središnji lokalni pub sa malom pozornicom gdje se redovito održavaju nastupi, a ljeti i manji festivali. Pri ulasku u pub atmosfera je bila prilično mirna, te smo svi očekivali mirni koncertni pozdrav s Engleskom za ovu godinu. Međutim, već nakon nekih pola sata pub se počeo puniti ljudima, ama baš svih generacija. Od najmlađih do najstarijih. No ono što nas je posebno iznenadilo desilo se dok smo za stolom slali mailove i sređivali jedan od ovih reporta. Naime, do našeg stola prišao je jedan dugokosi momak i pitao „Are you The Orange Strips?“. Mi kažemo da, a on će, pa mi smo prošle godine zajedno svirali u The Cavernu! E sad, je li svijet malen? Jest. Tonsku probu odradili smo relativno brzo, a kao predgrupa ovaj nam je put nastupio odličan kantautor Garron Firth. Pub je do tada već bio krcat ljudima.
S obzirom na vrijeme koje smo imali na raspolaganju, ovaj put smo odsvirali listu od nekih sat vremena, a unatoč malim očekivanjima, upravo se ovaj nastup pretvorio u jedan od najupečatljivijih u cijeloj karijeri. Publika je bila super, tražili su da se vratimo na pozornicu, grlili nas, ljubili doslovce i čestitali nam na samoj svirci. Osjećali smo se kao da smo tamo oduvijek. No ono što je još zanimljivije, bilo je to da se u publici nalazio i Paul Mallory, trenutačno gitarist velikog David Graya, te studijski glazbenik koji je među ostalima surađivao i s David Bowiem, te Leonard Cohenom. On je također bio oduševljen nastupom, te se nakon što nam je ostavio svoju mail adresu i broj telefona, zajedno s našim gitaristom Tedijem i bubnjarem Naletom popeo na pozornicu i s njima odsvirao malo neobičnu verziju Voodoo Chilea. Nažalost, do Folkestonea gdje smo se u 7 ujutro trebali ukrcati na vlak ostalo nam je još 430km, pa nam nije bilo druge nego da spremimo stvari i krenemo na put.
Naravno, opraštanje s cijelim pubom trajalo je skoro duže od samog nastupa. John, kojeg smo prošle godine upoznali u Liverpoolu i Rae koji je organizirao nastup dali su nam sve moguće kontakte za svirke u tom području, te nam obećali napraviti sve, uključujući i potezanje usluga, kad god odlučimo ponovno u Englesku. Brzo. Ovo je definitvno bio vrhunac cijele turneje, te više nego dobar način da napustimo otok. Čekalo nas je još samo 6h vožnje. Nakon što smo ušli kombijem u vlak, nitko se ne sjeća apsolutno ničega do same Francuske.

Pozdrav s francuske autoceste. Dobro jutro.

Još jedno rano buđenje - pakiranje prtljage, posljednji doručak u Londonu i odlazak po kombi, kojeg smo noć prije parkirali blizu hostela, na mjesto na kojem smo mislili da će proći do jutra. Naravno, bili smo sve samo ne u pravu. Još jedan suvenir čekao nas je ispod brisača. 120£. Ali nema nam to baš ni veze, završit će gdje i prvi, vi samo budite tiho. Krenuli mi tako za Liverpool i ništa nam neće ovaj dan pokvarit. Sam put prema sjeveru protekao je prilično brzo.
Malo novih Radioheada, malo Smithsa, ipak, da nam u blizini Manchestera napokon njihova muzika sjedne u pravi kontekst. U Liverpool smo stigli već oko 16h, otišli u hostel koji nam je plaćen i uzeli malo vremena da dođemo sebi. Što znači da su se svi ponovno raštrkali po gradu, što drugo. Zima na koju smo naišli ovdje bila je nešto najgore što nam se desilo u posljednje vrijeme. Već prije nego je pao mrak, zemlja je bila zaleđena. No, što je, tu je. Nakon što su se svi malo sredili (ipak se svira u The Cavern Club-u) krenuli smo put centra grada, da bi u samom klubu bili negdje oko 18h.
Kako smo došli u The Cavern prvi, odmah smo odradili probu i namjestili si da sviramo treći po redu. Bio nam je ovo već drugi nastup u The Cavern Club-u, tako da je uzbuđenje od prošlog puta ovaj put zamijenilo čekanje i malo zijevanja. Međutim, kolika je čast svirati u tom klubu, može se zaključiti čim se stigne u Liverpool, grad koji je cijeli u znaku Beatlesa, počevši od gradskih buseva koje krase njihova lica, dalje. Liverpool je 2008 europska prijestolnica kulture, tako da se tamo stvarno ima što vidjeti.
U samom The Cavernu, Beatlesi su svirali točno 282 puta. Osim njih, kao što se može vidjeti na plaketama koje se nalaze na zidovima, nastupali su tu i The Who, Eric Clapton, Jimmy Page, Oasis, Travis i tako unedogled. Kad znaš da stojiš na istoj pozornici na kojoj je posljednji put 1999. nastupao i Paul McCartney, osjećaj je neopisiv. Pogotovo kad dolaziš iz Labina . Mathew Street u kojoj se nalazi klub nezaobilazna je destinacija i mogli bi reći centralna točka grada. Uvijek je sve prepuno turista koji se žele slikati na pozornici na kojoj su stajali Beatlesi, a u svakom pubu sviraju se samo Beatlesi. Upad na koncert je 4.50£, što je za ovdašnje pojmove i više nego prihvatljivo. Naš roadie Pixente, koji nas je prije 3 dana u Londonu izdao i otišao na koncert Manic Street Preachersa za vrijeme naše svirke, iskeširao je skoro 30£ za Velšane naše mladosti. No, dobro. Uz nas su iste večeri trebala nastupiti još 4 benda, svi redom iz Engleske.
Sam backstage je u The Cavernu prava atrakcija. Većina se izvođača potpiše na neki od zidova, tako da tamo ima svega. Od poznatijih smo naletjeli na Mystery Jets iz 2004, te THE ORANGE STRIPS 2006 . Naravno da smo našeg umjetnika/basista Borjana odmah angažirali za ostavljanje novog traga. Ipak je 2007. Ostali bendovi ruku na srce nisu bili nešto posebno, osim The Van Daniels iz Plymoutha, s kojima smo iza pozornice podijelili i bocu. Ispravni ljudi, na tragu bendova kao što su Libertines i slični engleski bendovi, kakvih ovdje ima na lopate.
Mi smo s nastupom počeli oko 22h i odradili ga i više nego profesionalno, dovoljno da i sami budemo zadovoljni svirkom. Uz ostale, naravno. Publiku. Nakon svirke, ostali smo još malo u backstageu, pričekali da nas isplate, te u međuvremenu pogledali i nastup nekih lokalnih Beatlesa na manjoj pozornici. Sve u svemu, prekrasna večer. Dio benda zaljubio se u John Smith's pivu, dio misli da ima okus po ishlapjeloj domovinskoj, a dio pije kolu. Kako završiti priču o ovom danu? Lako.

Pozdrav iz Liverpoola, Laku noć.

Današnji je dan bio prilično sličan prethodnom, osim što smo saznali za Denmark Street u Sohu. Ulica je to u kojoj se nalaze samo trgovine s glazbenim instrumentima. Cijela ulica!!! Ne treba ni reći da smo tamo bili sasvim izvan sebe.
Zbog jučerašnjeg pokopa našeg starog Zoom multiefekta, danas smo si priuštili novi novcati Line 6 Pod Plus. Kad je bal nek je maskenbal. Riješili smo tu i futrole za gitare i bas i ostavili u toj ulici veći dio jutra i ranog poslijepodneva. I novca. Denmark St. nalazi se u blizini Astorije, gdje su taj dan nastup imali HIM, tako da je već rano ujutro predvorje bilo puno prefarbanih tinejdžera u crnom. Zanimljiv prizor. Preskočimo sada rano popodne i uputimo se mi prema zadnjem klubu u Londonu – The Old King's Head Pub-u, koji se nalazi u sjevernom Londonu, negdje u blizini Arsenalovog Emirates stadiona, gdje se iste večeri igrala utakmica između Arsenala i Dinama iz Bukurešta. Uz pomoć GPS-a i karta na laptopu kretanje nam je uvelike olakšano, tako da smo posvuda na miru barem što se toga tiče. Jedan vozi, drugi mu govori kuda.
I to je sva mudrost. Inače bi sve bilo puno teže. Uglavnom, našli smo siguran parking blizu velike Holloway Road ulice i krenuli u klub. Tražili smo Krisa s kojim smo nastup i dogovorili, no kad smo ga pronašli, ispalo je da je za danas predviđen nečiji drugi nastup, koji organiziraju sasvim drugi ljudi. WTF????? U tim nas je trenucima sve počeo loviti smijeh, a Kris je otišao do večerašnjih organizatora da vidi da li nas može ugurati negdje. Međutim ovaj je bio jedan od najantipatičnijih snobova na koje smo ikada imali prilike naletiti, te se odmah po dolasku počeo izvlačiti na to da on ne zna ništa o tome, da nas nažalost ne može pustiti da sviramo zbog malo vremena i sl., te da on s time stvarno nema veze.
Svi su se pravili ludi. Mi smo se lijepo uputili natrag na ulicu, spojili na wireless mrežu, pronašli mailove i ugovore i vratili se unutra. Kad je sve bilo crno na bijelom počeli su pozivi, dogovaranja, hvatanja za glavu i ispričavanja. Evo što se događa kad ima 3 organizatora u istome klubu. Mi smo se lijepo zahvalili, pokupili stvari i rekli im da na ovakvo neprofesionalno ponašanje još nismo naišli. I što drugo, otišli na utakmicu. Ionako je te večeri tamo bio cijeli sjeverni London. Haha. Ovo nam je bila zadnja večer u gradu. Ujutro nas čeka put za Liverpool, još 350km. Sviramo u The Cavern Clubu, koji nam se nakon zadnjeg gostovanja tamo svima doživotno usjekao u sjećanje.
Neponovljivo. Do sutra.